Redefinicija luksuznog smještaja

Na nedavno održanom ITB kongresu u Berlinu, jedna od najzanimljivijih hotelijerskih ali i uopće ugostiteljskih, domaćinskih, stručnih tema imala je naslov „Novi luksuz – što gosti očekuju?“

Ljudi koji poznaju luksuzni turizam

Moderator ovog panela bio je Marc Aeberhard, vlasnik „Luxury Hotel & Spa Management“ Ltd a ugledni gosti bili su Jilian Blackbeard, izvršna direktorica marketinga Nacionalne turističke organizacije Botswane – zemlje partnera ovogodišnjeg ITB-a, zatim Hon. Maurice Loustau-Lalanne, ministar turizma Republike Seychelles, Samih Sawiris, predsjednik kompanije Orascom HD i Sergio Comino, direktor Jesolo International Club Camping.

Porast vrijednosti nematerijalnog

Porast vrijednosti nematerijalnoga, ekskluzivitet, mogućnost „incognito“ boravka, personalizirana usluga … to su novi trendovi u segmentu luksuznih putovanja. Luksuz se danas poima sasvim različito od donedavnog stanja stvari kada je luksuz bio drugo ime za raskoš.

„Zlatna kada“ više nije simbol luksuza. Opća sigurnost, zdravstvena sigurnost vode prema odabiru smještaja u malim, dobro opremljenim objektima. Današnji luksuzni hotel ima prosječno deset soba.

Traži se visoki stupanj socijalne odgovornosti, održivost prema prirodnom okruženju, korištenje autohtonih, lokalnih proizvoda, visoka estetika prostora, individualni pristup gostu, ugađanje željama gosta i razumijevanje njegovih potreba. Doručak dostupan u bilo koje dana, jedan je od primjera ovakvog pristupa.

Gosti luksuznog segmenta traže slobodu dizajniranja dana i odmora. Gosti traže sasvim privatan doživljaj, kao da su jedini gosti svojemu domaćinu, traže poseban doživljaj kojega neće iskusiti nitko drugi

. U Glamping segmentu postoji potreba osmišljavanja smještaja i usluge za osamljene ljude, na primjer. Zaštićena priroda je postala sama po sebi luksuz. Doživljaj svijeta divljine na način koji ne ugrožava prirodni sustav, spada u segment luksuza.

Botsvana i Seychelles – destinacije novog luksuza

Botsvana je stavila pod zaštitu gotovo 40% prostora svoje zemlje u kojoj živi 1/3 svjetske populacije divljih pasa i 40% svjetske populacije slonova. U tim zaštićenim područjima je potpuno zabranjen lov i zemlja se je ubrzano počela promovirati kao „Wild life luxury“ destinacija.

Seychelles , jedna od najegzotičnijih zemalja na svijetu, ima samo 400 km 2 kopnene površine i 1,4 milijuna km 2 morske površine. Zemlju čine ukupno 150 otoka. I tako oskudna kopnena površina je zaštićena na način da na 50% površine nema gradnje i taj prostor ima najviši stupanj zaštite. I morska površina se stavlja pod zaštitu kao vodeni nacionalni park, kojega za sada čini 30% od ukupne morske površine. Najveći hotel na Seychellima ima 25 soba, smještaja ima i u domaćinstvima ali gradnja većih hotelskih objekata nije moguća.

Zašto je Venecija izgubila status luksuzne destinacije ?

Neke destinacije poput Venecije, nisu uspjele na vrijeme zaštititi interese lokalnog stanovništva, dapače, vezati ga uz Veneciju, pa tako danas u ovom gradu, po nekima pojmu luksuza, danas živi tek 5.000 stanovnika koji su suočeni s dnevnim prilivom 80.000 turista. U zlatno doba Venecije u gradu je živjelo 150.000 stanovnika a danas turisti gotovo da ne mogu vidjeti domicilno stanovništvo i doživjeti lokalnu atmosferu svakodnevnog života. S jedne strane se je Veneciji dogodio masovni turizam a s druge strane su narušena i pravila koja definiraju luksuzni segment turizma.

Zbog turističke industrije masovnih putovanja i masivne zarade ispaštalo je domicilno stanovništvo i urušio se je sustav visoke vrijednosti – luksuz nestaje. Danas se luksuzni hoteli moraju dislocirati iz zona masovnih posjeta turista.

Velika je graška ako se lokalno stanovništvo ne uključi u turističke tokove i ako se ne poštuju socio- ekonomske potrebe sredine.

Imajuću u vidu ove trendove ne čudi što se je „privatni smještaj“ u USA pozicionirao odmah do segmenta luksuza. Očekivanja gostiju u oba slučaja su slična što se tiče slobode dizajna odmora, privatnosti, uključenja u lokalnu zajednicu, doživljaja lokalne kulture u najširem smislu… Luksuz je vrhunac posvećenosti gostu, kao individui ali na prijateljski, iskren način, na način kako bismo najboljem prijatelju predstavili svoj zavičaj poštujući ga kao čovjeka željnog mira, opuštanja, regeneracije duše i tijela, koji će doživjeti i zauvijek pamtiti svoj odmor kao nezaboravni doživljaj.

Uspješne destinacije – Saalbach-Hinterglem

Skijaši su elita ?

Moram priznati da sam malo oklijevao oko pisanja ovog osvrta o Saalbachu. U medijima se naime baš (opet) bila pokrenula kampanja kako i ove godine oko 200.000 Hrvata ide na skijanje i to u inozemstvo. Po jednima je to pokazatelj da nam je još uvijek previše dobro, po drugima da Hrvatska nema samo 100 imućnih obitelji već mnogo, mnogo više. Na koncu sam odlučio priznati: i ja sam sa svojom obitelji dio te „elite“.

Išli smo u inozemstvo na skijanje iz jednostavnog razloga što, osim događanja „Snježne kraljice“, u Hrvatskoj nigdje ništa ne funkcionira kao skijalište. I tako smo umjesto nezanimljivih statističkih udjela od 1.400.000 Hrvata koji su kao turisti proveli ljetovanje na hrvatskom moru, postali dio mnogo zanimljivije mase od 200 000 Hrvata koji su se odlučili za zimovanje u Austriji.

Populacijska politika na krilima turizma

Saalbach – Hinterglemm je gradić u okrugu Zell am See, regiji Pinzgauer u Saveznoj pokrajini Salzburg, njenom zapadnom dijelu, tik „pred vratima Tirola“. Salbaška dolina prostire se u smjeru istok – zapad i dobro je zaštićena od južnih vjetrova što pogoduje dobrim uvjetima za dugu sezonu skijanja. Dolina je obrubljena Kitzbilškim Alpama s najvišim vrhom Hockhkogel – 2.249 m/nm. Saalbach se prvi puta kao naselje spominje 1222. godine a 1489. dobiva povelju sajamskog grada. Siromašan alpski poljoprivredni gradić imao je početkom 20. stoljeća nešto manje od 1.000 stanovnika. Prosperitet počinje dolaskom prvih turista, 1945. godine. Pedesete i šezdesete godine prošlog stoljeća obilježene su razvojem skijaškog sporta i zimskog turizma u Alpama koji dodatnu akceleraciju dobiva u sedamdesetim i osamdesetim godinam razvojem suvremene tehnologije za transport skijaša, uređenje staza, skijaške opreme i obuće… 1987. godine Saalbach se udružuje s Hinterglemmom u jedinstvenu općinu a za Svjetski skijaški kup 1991. objedinjen je skijaški resort Saalbach-Hinterglemm s Leonbergom. Danas sustav ima 200 kilometara uređenih skijaških staza opremljenih s 55 vučnica i 470 snježnih topova. Broj stanovnika dostigao je brojku od 2.871, od čega su njih 86% Rimokatolici, 5,5 %  Pravoslavci, 2,6% Evangelisti, 1% Muslimani, 1% otpada na sve ostale vjeroispovijesti a 3,3 % se izjašnjavaju kao ateisti.

Početak nam je isti …

U osnovi se razvojna priča u svojim počecima ne razlikuje bitno od sličnih priča u malim obalnim i otočnim sredinama u Hrvatskoj. Do onog trenutka kada je kod nas nositelj ponude postala Država (bivša), a u Austriji se je nastavilo razvijati privatno poduzetništvo vođeno jasnom vizijom nacionalnih i lokalnih vlasti. Smjestili smo se u pansionu Patis, tek stotinjak metara udaljenom od polazne stanice žičare. Pansion je izgrađen 1973. godine i do danas je ostao – isti. Isti namještaj od masivnog drva, gizane tuš kade, wc školjke opemljene „crnim daskama“… kao da je vrijeme stalo. Sve tada napravljeno i danas izgleda kao da je novo. Namještaj je izuzetno kvalitetan, sve je besprijekorno čisto. Polupansion u dvokrevetnoj sobi košta 42 eura po osobi u ovoj, našoj, nižoj sezoni. U obližnjem hotelu sa 4 **** polupansion košta 150 eura po osobi i danu. Naravno da je taj hotel neusporedivo luksuzniji od našeg skromnog pansiona. Ali mi smo došli skijati, baš kao i Rumunji, Poljaci, Mađari i mladi Austrijanci smješteni u istom pansionu, i sve što nam treba je čist i uredan smještaj s korektnim doručkom i večerom. To smo i dobili.

Statistika

Kada naši stručnjaci izrađuju algebre prosječne potrošnje turista po danu onda veći dio te formule počiva na smještaju. Tako turisti u Dubrovniku prosječno potroše više nego u Lovranu zbog više cijene smještaja. Van smještajni dio potrošnje zapravo počiva na procjeni ili na iskazu samih turista. Teško da se može osim osnovnih životnih potreba, poput kreveta i obroka, u formulu ubaciti još neki unaprijed prodani sadržaj. Na skijanju se uz smještaj nadodaje i karta za žičaru koja za 7 dana košta odraslu osobu 220 eura. S tom kartom možete koristiti i besplatan prijevoz skijaškim autobusima koji redovito povezuju smještaj s polaznim stanicama žičara. Dakle 7 polupansiona + sedmodnevna ski karta po osobi dođe 514 eura. Ako se tome doda još 15 eura po osobi za jedan obrok dnevno i još toliko za pokoje piće, na navedenu sumu treba dodati još 210 eura što već zajedno čini 724 eura po osobi za 7 dana. Ali obzirom da smo mi Hrvati i da ili idemo na odmor „kako treba“, ili ostajemo doma, sedmodnevni prosječni skijaški odmor možemo slobodno računati na bazi 1.000 eura troška po osobi, računajući i trošak puta. Dakle bilo bi to, prema navedenoj statističkoj algebri, 142 eura potrošnje po turistu dnevno. Pod uvjetom da ne pokleknete pred ponudom nekog od mnogobrojnih dućana i butika. Zamislite da se kod nas u pretplati može kupiti npr. sedmodnevna  karta za vožnju udobnim brodovima i autobusima od otoka do otoka a da su te veze ljeti češće i brže… Možda bi i naša prosječna potrošnja po gostu odskočila od elementarnog minimuma…

Turizam doživljaja

Austrijanci su dakle već odavno shvatili da se turizam ne svodi samo na krevet i tanjur. Smještajna ponuda je šarolika, pristupačna svačijim zahtjevima uz čvrsto pravilo vrijednosti za novac. U Austriji se uvijek dobije točno ono što se plati. Vrlo je jasno zašto je nešto skuplje ili jeftinije. Tu zabune nema. Sadržaja ima u svim godišnjim dobima zaista mnogo. Uz navedene skijaške kapacitete, gotovo svaki hotel ima i svoj wellness centar, postoji i gradski bazen, posebna skijališta za djecu, snowboard parkovi… U proljeće se mijenja sadržaj na istom prostoru pa do biciklističkih i pješačkih staza, visećih mostova i adrenalinskih parkova žičare prevoze bicikliste, šetače i avanturiste. Po  alpskim visovima raspoređena su planinska skloništa – bajte, zapravo potpuno opremljeni ugostiteljski objekti uređeni u tradicionalnom alpskom stilu. Svaka bajta zanimljiva je na svoj način, a nama je najzanimljivija bila bajta-muzej na 2000 metara nadmorske visine. U ovu je kameno-drveno zdanje smještena stara mini elektrana, kovačnica, mini muzej nužnika… Zamislite, u muškom wc-u iza prozirnog stakla pisoara nalazi se izlog s muzejskim primjercima urinarnika… Originalniju ideju teško je i zamisliti. U pojedinim bajtama nastupaju zvijezde „Alpskih narodnjaka“ – Oberkreinera, negdje pak nastupaju njihove prsate folk-pop zvijezde u usponu ali ima i originalnih performansi na alpskom rogu, dijatonskoj harmonici i slično.

Volimo biti “veći katolici od Pape”

Da Hrvati često ne prezaju biti „veći katolici od Pape“ najslikovije smo se uvjerili kroz način organizacije pušenja u lokalima. Znamo kako je tekla akcija u Hrvatskoj. U Austriji su odlučili da nema pušenja gdje i kad se jede. Tako u istom lokalu ne smijete pušiti npr. do 16 sati (na stazi) ili do 21 sat (u mjestu) do kada radi kuhinja. U 16 h, odnosno u 21h se iznose pepeljare na stolove, kuhinja se gasi i pušenje je dozvoljeno. Gotovo svaki ugostiteljski objekt nekoliko puta dnevno mijenja svoju ponudu. Do podne doručci, od podne do 16 h ručkovi, od 16 do 18 h zabava nakon skijanja i prije večere, od 18 do 21h večere, od 21h disko… Apres ski ili Apres swimm? Apres ski (franc. „nakon skijanja“), originalan je način zabave u vremenu od zatvaranja žičara (16 h) do početka večere (cca 19 h). Mnogobrojnim skijašima nudi se vesela atmosfera podgrijana živim muzičkim ritmovima i domaćim alkoholnim pićima na stazi, u ugostiteljskim objektima, na šankovima uz hotele… U kratkom vremenu i eksploziji dobrog raspoloženja nakon skijanja ostvaruje se dodatna potrošnja „po glavi turista“. Nadamo se da će i na hrvatskom Jadranu nakon skromnih pokušaja zaživjeti „Apres swimm“ poslije cijelodnevnog kupanja u vremenu od 16 do 19 sati.

Sportski događaji u funkciji promocije turizma

Već je opće poznata stvar da je alpsko skijanje više od nacionalnog austrijskog sporta. Austrijanci puno ulažu u sportaše ali još više ulažu u natjecanja koja se u svjetskom skijaškom kupu povremeno sele po skijaškim resortima u cilju promocije alpskog zimskog turizma. Stalni medijski fokus na natjecanja u jeku skijaške sezone znatno doprinosi medijskoj promociji austrijskog zimskog turizma. Iznimno dobro usklađeni sportski događaji sukladni sezonskoj turističkoj ponudi, austrijski su marketinški patent. Nakon skijaške sezone na red dolazi brdsko-biciklistička u kojoj se također događaju brojna sportska događanja vezana uz brdski biciklizam. Sportska natjecanja međutim dolaze na red tek nakon pune funkcije turističke infrastrukture tematski vezane uz ta natjecanja. Ovdje, na žalost, nemožemo povući usporedbu s hrvatskim turizmom. Kod nas se uglavnom produciraju skupa sportska događanja koja nemaju svoj nastavak kroz komercijalne turističke aranžmane. Hrvatski sportaši svjetskog kalibra nemaju mogućnosti promovirati turističke sadržaje sukladne sportu kojim se bave.

Reformom školstva do produljenja turističke sezone

Nedavni prijedlog za uvođenjem još jednog neradnog dana u sklopu Novogodišnjeg praznika koji bi imao za cilj ostvarenje većeg broja noćenja hrvatskih državljana u aranžmanima dočeka Nove Godine možda djeluje simpatično. Ipak austrijski primjer pokazuje promišljeniji način poticanja vansezonskog turističkog prometa na način dobitka za svih. Pomno formirane sezone imaju cilj privlačenja pojedinih ciljnih skupina turista. Tako su zimski školski praznici podijeljeni u tri dijela – Božić, Nova Godina do Tri Kralja i karnevalski tjedan u veljači. U tim terminima cijene su više (druga polovica prosinca do 6. siječnja, tri tjedna veljače). Od 6. siječnja pa do konca mjeseca cijene su niže i prilagođene turistima „Nove Europe“ ali i organiziranim dolascima učenika austrijskih i njemačkih osnovnih i srednjih škola. Naime, u programu obrazovanje rezerviran je tjedan dana školskog programa „u prirodi“ u kojem svaki učenik osnovne i srednje škole zimi uči skijati u austrijskim Alpama ili početkom ljeta plivati u jezerima južnih pokrajina ili planinariti u Alpama. Ovaj se sedmodnevni program proteže kroz cjelokupno školovanje austrijskih i njemačkih škola pa tako ovih dana skijališta vrve djecom i omladinom svih uzrasta koja stječu nove, korisne vještine, a austrijski turizam dodatni poticaj u „nižim sezonama“. Naravno da su cijene ovih aranžmana povoljnije od klasičnih komercijalnih ali volumen prometa je značajan. Kada bi se kojim slučajem hrvatski školski sustav na sličan način usklađivo s potrebama hrvatskog turizma, vjerovatno bi i hrvatski učenici dobili priliku naučiti skijati na Petehovcu, Platku, Sljemenu ili mogućim novim malim skijalištima tijekom zime, nakon praznika ali i plivati na Jadranu početkom lipnja prije ljetnih ferija. Tada ne bi bilo potrebe za uvođenjem dodatnih neradnih dana u cilju povećanja turističkog prometa u „niskim sezonama“ u planinama i na moru.

Austrijsko gospodarstvo počiva na malim i srednjim poduzetnicima

Pa tako i turizam uz poljoprivredu „drže“ obiteljski hoteli, pansioni, seljačka domaćinstva ili pak obiteljski smještaj u apartmanima i kućama za odmor kao dodatna djelatnost uz redovan posao. U ugostiteljstvu rade cijele obitelji od djedova i baka do unuka, braće i sestara. Porez na dohodak se plaća paušalno a PDV je 10 % za sve vrste ugostiteljskih usluga. Na taj način poslovanje je maksimalno pojednostavljeno a u 15 godina povremenih boravak u Austriji NIKADA nigdje nisam sreo nikakvu inspekcijsku kontrolu koja bi djelovala pred gostima na način kako je to uobičajeno kod nas. Zato nema napetosti ni nervoze. Posao predstavlja dugoročnu egzistenciju za stanovništvo, edukacijom i tehnologijom te učinkovitim sustavom upravljanja kvalitetom postiže se visoka razina usluge. Gost je najvažniji u svakom smislu, on je i glavni „inspektor“ čije primjedbe danas u eri internteta mogu djelovati pogubno. Na koncu, bili smo zadovoljni svojim aktivnim odmorom u planinama koji za nas s 0 metara morske razine poticajno djeluje na obnovu crvenih krvnih zrnaca. I to bi trebao biti dio priče o poticanju vansezonskog turizma u planinama u koju bi se pored školstva moglo uključiti i zdravstvo. No o takvim njemačkim iskustvima pisati ćemo jednom drugom prilikom.

https://www.saalbach.com/en/winter

Saalbach - Hinterglemm

Slobodna država Bavarska

Postanak

Slobodna država Bavarska (Freistaat  Bayern)- turistička velesila

Bavarska je najveća savezna država (Bundesland) Njemačke. Povijest nastanka ove države, prema poznatim podacima, govori da je  još u vrijeme cara Augusta područje južno od Dunava bilo nastanjeno  Keltima. Raspadom Rimskog carstva na tom se prostoru formira plemenska  zajednica Bavaraca (Bajuvari). Stanovništvo je nastalo spajanjem Kelta, Germana koji su tada prodrli na to područje i Rimljana koji su ostali nakon raspada carstva. Od 555 godine postoji zapis o plemenskom, uglavnom samostalnom, vojvodstvu. Od 1180. pa sve do konca Prvog svjetskog rata, 1918., ovim je područjem u obliku teritorijalno organiziranog vojvodstva upravljala obitelj Wittelsbach. 1918. pod udarom općih nemira u Njemačkoj, dolazi do sloma monarhije Wittelsbach, Falačko Porajnje izlazi iz sastava Bavarske te nastaje savezna država Bavarska u istom teritorijalnom obliku kao i danas. Nasljednici kraljevske krune i danas žive u Münchenu ali bez posebnog statusa i bez naslijeđene imovine.

 

Državni i lokalni ustroj vlasti

Izvršnu vlast Bavarske čini Bavarska državna vlada na čelu koje je ministar-predsjednik. Lokalna uprava i samouprava podijeljeni su na 7 upravnih područja (Regierungsbezirk), (županije) koji su opet podijeljeni na  71 zemaljski okrug (Landkreis), (kotari),odnosno 25 gradova s upravnom samostalnošću i 2031 općinom i gradom. Upravna područja (županije) su slijedeće: Gornja Bavarska, Donja Bavarska, Gornja Falačka, Gornja Franačka, Središnja Franačka, Donja Franačka i Švabska.

 

Bavarska u brojkama

Bavarska se proteže na ukupno 70.550 km2 i broji 12.549.000 stanovnika. Stanovništvo billježi lagani rast ali ne kao rezultat prirodnog prirasta već pod utjecajem imigracije. Prema dobi, do 14 godina starosti ima 13,5% od 15 do 65 godina 66,8% i iznad 65 godina 19,7% stanovništva. Zaposleno je ukupno 6.606.000, odnosno 52,3% stanovništva. Samozaposlenih ima čak 11,6%. Prema podacima za 2013. godinu postotak nezaposlenih je bio 3,8%. Nezaposlenih mlađih od 25 godina je bilo 3,2% a nezaposlenih stranaca 8,8%. U odnosu na 2005. godinu Bavarska bilježi rast bruto domaćeg proizvoda za 17,2%, po stanovniku za 14,5%, po zaposlenoj osobi za 6,2%. Ukupni bruto nacionalni proizvod godišnje iznosi (2013.) 488 milijardi Eura. Po stanovniku je to 38.429 Eura, po zaposlenoj osobi, 69.530 Eura (2013.). Grupa usluga u koje spada i turizam (trgovina, transport, hoteli,komunikacije) sudjeluju u BDP-u s 17,7%, obrtništvo (manufaktura) s visokih 33,4%, poljoprivreda i šumarstvo s 0,8% javna administracija, školstvo, zdravstvo i ostalo s 20%, financije, osiguravatelji, nekretninski posao i korporacije s 28,1%. 94,4% tvrtki spadaju u male i srednje poduzetnike. Turizam je u 2013. godini ostvario 31.614.000 dolazaka od toga inozemni čine 24% i 84 161 000 noćenja od čega 18,9% inozemnih. U 2013. godini novootvorenih poduzetničkih tvrtki je bilo 102 591 dok ih se zatvorilo 83 799. Insolventnih tvrtki je bilo 3 018. U istoj je godini prijavljeno 14 829 novih patenata. Na istraživanje i razvoj se potrošilo 3,23 % BDP-a. Izvoz je 2013. Iznosio 167. 488 000 Eura a uvoz 145.905 000 Eura. Najveći udio u izvozi čini finalni proizvodi i to vozila, elektro oprema, strojevi, kemijski proizvodi, čelik i ostala metalna i nemetalna konfekcija. Najviše se robe izvozi u USA, Kinu,Austriju,Francusku, Veliku Britaniju, Italiju, Belgiju. Prosječna godišnja plaća iznosi 48.174 Eura, prosječna mjesečna plaća 3.598 Eura. U 2013. Studiralo  je ukupno 356 000 studenata a strukovne je škole pohađalo 247 000 učenika. Od struka najzastupljenija su zanimanja u trgovini i industriji, slijede, majstorska zanimanja, zatim slobodne profesije, poljoprivreda i na koncu javni sektor. Najviše se studira pravo, ekonomija, društvene znanosti, slijede jezici, kultura, zatim inženjerstvo, (strojarstvo), matematika i prirodne znanosti, pa medicina i veterina. U Bavarskoj studira 37 000 stranih studenata. Što se udjela u vrstama korištene energije tiče, ugljen čini samo 2,8%, nafta 37,3%,plin 19,6%, obnovljivi izvori energije 15,5% (hidroelektrane 2,2%, biogorivo i biomasa 3,3%, kruta biomasa 5,5%, otpad (smeće) 0,5%, ostalo (vjetroelektrane, solari …) 4,1%.

Nuklearna energija sudjeluje s 22,8% ali samo do 2020. godine kada će ju zamijeniti energija vjetra koja će se transportirati dalekovodima sa sjevera Njemačke. 1,9% čine kogeneracijska postrojenja (mješoviti pogoni). Od ukupno 9.240 600 vozila plin kao gorivo koristi njih 68.600, električnu energiju 2.400 vozila a hibridni pogon 13.900 vozila.

Bavarska zauzima 19,8% površine Njemačke, ima 15,6% stanovništva, 17,1% stranaca, 17,8% udjela u njemačkom BDP-u, 15,3% izvoza, zapošljava 16,8% ukupno zaposlenih, i participira s 20,4% u ukupnom broju ostvarenih turističkih noćenja u Njemačkoj. Bavarska je također poznata po domicilnom mikropoduzetništvu u turizmu. Prema dostupnim podacima u turizmu djeluje više od 13.400 mikropoduzetnika koji imaju 9 i više ležajeva s ukupnim kapacitetom od 548.000 ležajeva.

 

Turizam – usporedba Bavarska – Hrvatska

Njemačka je na prvome mjestu kao kulturno odredište u Europi. Godišnje ostvaruje oko 420 000 000 noćenja i oko 125 milijardi Eura prihoda od turizma. Sama Bavarska ostvaruje više od 25 milijardi Eura prihoda od turizma. Ako uspoređujemo Hrvatsku i Bavarsku, Hrvatska ima 3 puta manje stanovnika ali je površinom veća ako se računa i more za 17.523 km2, odnosno manja za 13.956 km2, ako se računa samo kopno. U 2013. godini ostvarila je 64,8 milijuna noćenja (19.361.000 manje od Bavarske), 12,5 milijuna dolazaka (19.114.000 manje od Bavarske) i oko 7 milijardi Eura prihoda (3,5 puta manje od Bavarske). 76% bavarskih dolazaka čine domaći gosti (Nijemci) kao i 81% noćenja. U Hrvatskoj su Nijemci zastupljeni s 17,6 % dolazaka i 24,2 % noćenja. Ako računamo ostvarenje noćenja po stanovniku ono u Bavarskoj iznosi 6,7 noćenja po stanovniku dok u Hrvatskoj imamo 15 noćenja po stanovniku. Dolazaka Bavarska broji 2,5 po stanovniku a Hrvatska 4,7 dolazaka po stanovniku. Bavarci po stanovniku ostvaruju prihod od 1.992 Eura a Hrvati 1.635 Eura. Na izgled se Hrvatska po uspješnosti turističkog sektora može svrstati uz Bavarsku. Kada se detaljnije fokusira način funkcioniranja turizma kao krovne djelatnosti, dojam je potpuno drukčiji. Važni parametri uspješnosti turizma su udio domaćeg proizvoda u turističkoj potrošnji kao i omjer ostatka prihoda u lokalnoj zajednici.

 

Primjer 1. – „Oktoberfest“

Svjetski najpoznatiji festival koji se održava već 181 godinu, „Oktoberfest“, godišnje posjećuje oko 6 milijuna posjetitelja koji popiju više od 6 milijuna litara piva u 16 dana. Litra piva košta 10 Eura pa se samo s tog naslova godišnje uprihoduje 60 milijuna Eura. Svoje pivo na Oktoberfestu smije prodavati samo 6 pivovara koje svoje pogone imaju u Munchenu: Augustiner, Hacker Pschorr,Hofbrau, Lowenbrau,Paulaner,Spaten. Ove pivovare imaju tu privilegiju jer zapošljavaju ljude u Munchenu, plaćaju veće takse gradu jer imaju pogone u gradu pa im je i sama proizvodnja opterećena većim troškovima. Pored toga već se 400 godina drže zakona o čistoći piva (Reiheitsgebot), po kojemu je zabranjeno dodavanje bilo kakvih umjetnih sastojaka, kemijskih spojeva ili konzervansa. Kada se navedenom prometu od piva pridoda još i hrana (više od 200 000 pari kobasica, 500 000 pilića, 50 000 kg ribe, 100 pečenih volova) a sve je domaći proizvod, onda se može uočiti prednost bavarskog turističkog modela koji ostvaruje veliki prihod lokalnoj zajednici.

Naravno tu su i ostali sadržaji potrošnje poput smještaja, javnog prijevoza, zabavnih sadržaja u velikom zabavnom parku u sklopu Oktoberfesta. Festival se svako jutro otvara u 9 sati, zadnje piće se može naručiti u 21 sat a zatvara se u 23 sata. Nakon toga veliki broj posjetitelja (nekoliko stotina tisuća) svakoga dana napuni sve noćne lokale u gradu.  Uz sve to zabavni program se bazira na tradiciji, u prvome su planu bavarske nošnje , bavarska muzika i sve to prihvaćaju i cijene brojni posjetitelji iz cijeloga svijeta.

Usporedbe radi, najveće festivale u Hrvatskoj organiziraju stranci koji naplaćuju ulaznice, prodaju svoje piće, angažiraju strane muzičare, posjetitelje prevoze strane aviokompanije kojima Hrvatska plaća dio troškova, još plaćamo i troškove marketinga, dajemo besplatno na korištenje javnu infrastrukturu… ostatak prihoda za lokalnu zajednicu svodi se na noćenja, taksi prijevoz, javni prijevoz…

 

Primjer 2. – Pasionske igre Oberammergau (Passionsspiele)

Oberammergao je jedno od 6 mjesta koje čine turistički klaster  „Ammergauer Alpen“. Klaster ima ukupno 12 000 stanovnika, ostvaruju godišnje 2,2 milijuna dolazaka i 800 000 noćenja. Zapošljavaju 3.000 ljudi u turizmu i godišnje ostvaruju 140 milijuna Eura prihoda. 50% smještaja čini smještaj u domaćinstvu – obiteljski smještaj. Sam Oberammergao broji 5.000 stanovnika.

Svakih deset godina još od davne 1634. godine u Oberammergau u Bavarskim Alpama se održavaju Pasionske igre. Nastale su zavjetom lokalne zajednice nakon pomora od kuge kada je bolest nestala po zagovoru. U predstavi o muci Isusa Krista sudjeluje 2.500 stanovnika. Sami šiju kostime, režiraju predstavu, glume. Predstava koja traje 5 sati održava se svakoga dana osim subote i nedjelje od svibnja do listopada. Potražnja za ulaznicama nadmašuje mogućnosti prihvata posjetitelja kojih je 2010. bilo 500.000. Ulaznice koštaju od 50 do 140 Eura za jednu predstavu a zajednica od ove manifestacije uprihoduje između 30 i 40 milijuna Eura. U intervalu između godina kada se održavaju Pasionske igre, u teatru koji prima 4.500 posjetitelja održavaju se različite druge priredbe a od razgleda teatra zajednica godišnje uprihoduje daljnjih 30.000 Eura. Svime upravlja općina, prihod se oporezuje i  koristi zajednici. U programu mogu sudjelovati samo autohtoni stanovnici ili došljaci koji žive najmanje već 20 godina u mjestu. Svi stanovnici koji sudjeluju u programu ujedno imaju i turističko-ugostiteljske kapacitete, bave se i poljoprivredom, za sudjelovanje dobiju honorar od prosječnih 3.000 Eura. Više od honorara sudjelovanje koje je moguće svakih 10 godina predstavlja čast i jača osjećaj pripadnosti zajednici.

Ovdje je nastao pojam turističkog „paket aranžmana“ (Pauschalreisen). Još prije više od stotinu godina određeno je da se veći dio ulaznica za Pasionske igre može prodavati samo uz smještaj jer ljudi koji izdaleka dolaze u mjesto zbog predstave ne smiju ostati bez ulaznica. Tako se i danas paket aranžmani prodaju već tri godine unaprijed. Iduće će godine turistička zajednica objaviti cijene ulaznica  svim zainteresiranim agencijama koje će onda kombinirati smještaj, ulaznicu i druge usluge u jedinstveni paket aranžman.

Usporedbe radi, na navedenim domaćim „openair festivalima“ nema uvjeta prodaje ulaznica uz smještaj. Kako se radi o mladoj publici, za očekivati je da će mladi ljudi sve više tražiti neformalni smještaj osobito putem platformi „airbnb“, „rent a sofa“, „couch surfing“ i slično.

 

Primjer 3. Ettal – Benediktinski samostan – centar prerade poljoprivrednih proizvoda

Ettal je gradić u okrugu (kotaru) Garmisch-Partenkirchen, na 877 m nadmorske visine, broji 812 stanovnika i poznat je po Benediktinskom samostanu. Benediktinci su se zavjetovali na molitvu i rad. Još 1609. Počeli su s proizvodnjom piva. Kroz tu su proizvodnju zapošljavali lokalno stanovništvo, otkupljivali sirovine, razvijali ugostiteljstvo zasnovano na hodočašćima. Narodnim prevratima 1918. pivovara je oduzeta Benediktincima i privatizirana. Posao je krenuo nizbrdo. Uskoro je pivovara ponovno prodana a novi ju je vlasnik darovao Benediktincima i mikroekonomija je ponovno oživjela mali Ettal.  Mala pivovara distribuira svoje proizvode kroz mrežu malih trgovina i u ugostiteljske objekte, dio proizvoda se prodaje i u samostanskoj trgovini a tek mali dio završava u supermarketima. Vrijedni Benediktinci su i članovi poljoprivredne zadruge koja okuplja 37 domaćinstava. Ukupno imaju 800 do 1000 goveda s time da pojedina domaćinstva imaju samo 4 a neka i više od 50 grla stoke. Samostan ima u vlastitoj staji 80 grla.  90% zadrugara se bave proizvodnjom mlijeka kao dopunskim zanimanjem. Većina se bavi i turizmom. Svi zajedno su vlasnici mljekare i kušaonice u samostanu. Dnevno prerađuju 4.000 litara mlijeka. Proizvode sir, vrhnje, jogurt, maslac, konzumno mlijeko. Svakoga dana u 11 sati imaju organizirano vođenje pogonom uz degustaciju.U samoj kušaoni se prodaje 50% proizvodnje a ostatak kroz mrežu malih trgovina i ugostiteljskih objekata. Godišnje prerade 1,4 milijuna litara mlijeka autohtonog goveda čime postižu bolju robnu marku svojih proizvoda i potiču bioraznolikost. Zapošljavaju lokalno stanovništvo a žene mogu raditi samo pola radnog vremena. Državni poticaj su dobili jednokratno u vidu 25% subvencije za izgradnju mljekare s kušaonom. Razlika u cijeni koju postižu na ovaj način iznosi oko 35 – 42 Eurocenta po litri mlijeka. Daljnja korist je plaća zaposlenih koja ostaje u mjestu i iznosi godišnje oko 500 000 Eura. Kroz samostansku kušaonicu godišnje prođe 60.000  posjetitelja a zadruga ostvaruje godišnji prihod od 1,5 milijuna Eura.

 

Bavarski dvorci – priča za sebe

Samo tri bavarska dvorca godišnje posjeti 2,5 milijuna posjetitelja koji prosječno na ulaznicu i suvenir, piće potroše 15 Eura. Vlasnik  zemljišta i građevina je Bavarsko ministarstvo financija a njima upravlja poseban odjel Ministarstva kulture. Dvorci se uzimaju kao neprofitne atrakcije od velike važnosti za popularnost destinacije i privlačenje dolazaka. Kulturni turizam na poseban način, koji zaslužuje i poseban osvrt nekom drugom prilikom.

 

Bavarci su nam najčešći gosti

Prema statističkim podacima od svih njemačkih turista u Hrvatsku najviše dolaze Bavarci. Moglo bi se reći da smo jedni drugima najveća konkurencija. Mi u Hrvatsku nastojimo privući  iste njemačke goste koji rado dolaze i u Bavarsku. U sve žešćoj tržišnoj utakmici možemo biti uspješni ako osluškujemo potrebe i navike gostiju. Tradicija, kultura, autohtonost, domaći proizvodi, urednost, dobra infrastruktura i organizacija… Sve se može vidjeti i naučiti kod naših najvećih konkurenata i od naših najvjernijih gostiju. Zato preporučujemo svima koji se smatraju ozbiljnim poduzetnicima u turizmu da svakako posjete Bavarsku u ulozi gosta. Bez putovanja nema novih saznanja niti napredovanja u turističkom poslovanju.

Kako unaprijediti turističku infrastrukturu ?

Najava izmjene Zakona o boravišnoj pristojbi, turističkoj članarini i o turističkim zajednicama pokrenula brojna pitanja

Već poslovično univerzalno znanje koje, kroz specifičan sustav školovanja, stječemo kao hrvatski građani, čini nas podložnima ponavljanju uvijek istih fraza kojima nalazimo opravdanje za neku neučinkovitost.

Što se turizma tiče već i vrapci na grani pjevaju o „nepovoljnoj strukturi smještaja“ o potrebi za „produženjem sezone“, „previsokom udjelu turizma u BDP-u“, „premalo objekata s 4 i 5 zvjezdica“, o „nekvalitetnim gostima“, „slabim potrošačima“, „premalo aviogostiju“, „nedovoljno Britanaca, Skandinavaca, Rusa, Kineza…“, potrebi „dovođenja bogatih gostiju“, „potrebi dovođenja turista koji troše više od 200,00 Eura po osobi i danu“, o „ potrebi smanjenja broja smještajnih objekata niže kategorije“, „bez izgradnje golf terena neće biti produženja sezone“, „za produženje sezone trebaju nam hotelski kompleksi s 5 zvjezdica“ itd itd… Uvijek ista opravdanja za desetljećima ne dosegnute ciljeve produženja sezone, razvoja selektivnih oblika turizma, funkcioniranje premium ponude i slično.

S obzirom na to da ne njegujemo sustav stjecanja specifičnih znanja i ne školujemo naše turističke djelatnike na visoko razvijenim turističkim odredištima poput Švicarske, Austrije, Bavarske, onda niti izvori informacija o kojima „pjevuše“ vrapci ne mogu biti drukčiji od onih koji se ponavljaju desetljećima. Naprotiv, kada bismo samo kao promatrači na tim istim destinacijama proučavali njihov odnos prema turizmu, ovakvim frazeologijama više ne bi bilo mjesta u hrvatskoj javnosti. Tada bi svaki specijalist radio svoj posao i neprestano usavršavao svoje vještine. Jer bi znao da o tome ovisi njegov uspjeh. A kada bi svatko u svome poslu bio uspješan tada bi sustav turističke ponude bio učinkovit i ne bi bilo vremena ni potrebe za pronalaženje opravdanja zbog čega nisu dostignuti jednom davno zacrtani ciljevi.

Ova naša kolektivna anamneza objašnjava stanje u kojemu se periodički „vrtimo u krug“ i pokrećemo iznova stara pitanja.

Najnoviji primjer vezan je za pokretanje pitanja najprije o turističkoj članarini, zatim o visini boravišne pristojbe pa o načinu plaćanja i raspodjele te konačno o posve novom Zakonu o turističkoj taksi. Postupnim ukidanjem turističke članarine vlada „Kukuriku koalicije“ je započela potkopavanje postojećeg sustava turističkih zajednica a da ni sama vjerojatno nije bila svjesna svih posljedica. Naime turistička članarina predstavlja temelj učlanjenja gospodarskih subjekata u skupštinu Turističke zajednice koju isti i osnivaju. Nestajanjem turističke članarine nestaje i temelj članstva u TZ-u. Pored toga turistička članarina čini osnovni prihod cijelom nizu gradskih i kontinentalnih turističkih zajednica i osnovu pokretanja aktivnosti. Nestankom članarine nestaje i mogućnost poslovanja tih zajednica. No ni tu nije kraj nevoljama. Inicijativa za povećanje iznosa plaćanja boravišne pristojbe razvila se je u cijeli set novih prijedloga koji bi zapravo potpuno promijenili način funkcioniranja sustava turističkih zajednica. Ovakav zahvat „u tkivo financijskih prihoda“ sustava turističkih zajednica u prvi plan postavlja potrebu žurnog preispitivanja modela organiziranja turističkih zajednica na svim razinama – od turističkog društva do Glavnog ureda Hrvatske turističke zajednice. Što je čija zadaća ? Tko razvija i inovira turističku ponudu, tko se bavi promocijom a tko marketingom ? Ili svi rade sve ? I koliko kome treba resursa za izvršenje točno određenih zadaća ? Koliko to košta i kako se financira ? Tko to financira i kome se podnose računi?

Zapravo se moramo (opet) vratiti na početak priče. Nekadašnja društva za poljepšavanje mjesta, kasnije turistička društva, pa turističke zajednice nastale su u mjestu boravka turista sa svrhom poboljšanja uvjeta boravka turista. Novac za tu namjenu prikupljao se je iz boravišne takse (pristojbe). Kurtaxe nije originalan hrvatski izum. Prvi spomen plaćanja datira još iz 1306. godine kada se je počela primjenjivati temeljem Pravilnika za kupanje u termama Baden-Baden. Ova taksa se tretira kao komunalni prihod namijenjen isključivo poboljšanju turizma u mjestu. Iz tog se novca primarno uređuju kupališta, šetališta, biciklističke staze i šetnice ali i organiziraju razna događanja namijenjena turistima poput vođenih pješačkih izleta, financiraju se čak i popusti na komunalni javni prijevoz za turiste i slično. Dakle turistička taksa se „vraća“ turistima koji ju plaćaju na način da se ulaže u poboljšanje turističke infrastrukture.

Viša razina upravljanja turističkom destinacijom događa se u subregiji koju čini više susjednih općina/gradova. Za aktivnosti ove razine turističkih zajednica u navedenim razvijenim zemljama novac se osigurava iz proračuna jedinica lokalne samouprave koje osnivaju ovakvu zajednicu u obliku organizacije komunalnog trgovačkog društva. Tom je društvu zadaća razvijati nove turističke proizvode, pakete ponude koji će privlačiti turiste po određenim tržišnim nišama i sezonama u destinaciju. Regionalna, pak, turistička zajednica se bavi marketingom na način da „povlači“ proizvode iz svojih subregija i marketira ih na tržištu. To također financiraju javnim novcem i novcem od članarina članova koji imaju pravo isticati brand proizvoda i turističku marku regije plaćanjem godišnjih članarina. Nacionalne turističke organizacije su dio sustava vanjskotrgovačke komore, Ministarstva gospodarstva ili Ministarstva turizma (Italija). Ova razina turističke organizacije financira se iz državnog, regionalnih i općinskih proračuna, te manji dio iz komercijalne djelatnosti. Tako je proračun talijanskog ENIT-a 2013. iznosio 18 milijuna Eura, a 2007. čak gotovo 49 milijuna Eura. Država pokriva oko 64% ukupnog proračuna, 5% dolazi iz komercijalnih djelatnosti a ostatak financiraju regije, općine i gradovi.

Ako slučajno niste upoznati s hrvatskim sustavom, moramo reći da se je on temeljno postavio na isti način kao i u navedenim zemljama, međutim kroz vrijeme je doživio velike promjene. Sustav turističkih zajednica teritorijalno je vezan uz jedinice lokalne i regionalne samouprave, financira se isključivo iz boravišne pristojbe i turističke članarine ali kao obvezatno izdvajanje temeljem zakona. Ti se prihodi raspoređuju na način da 65% ostaje u mjestu, 10 % županijskoj zajednici a 25% nacionalnoj turističkoj zajednici. Od onih 65% lokalnim turističkim zajednicama, 30% se uplaćuje na račun jedinice lokalne samouprave.

Što se samih zadaća turističkih zajednica općina, gradova i županije tiče, one su zakonom propisane na gotovo identičan način s razlikom u obuhvatu prostora i subjekata. Opisi zadaća su prilično općeniti pa je teško odrediti pravu zadaću svake pojedine razine zajednice. Hrvatska turistička zajednica ima zadaću nacionalne promocije u inozemstvu ali i stalne edukacije djelatnika iz sustava, stalno istraživanje tržišta, konzultacije sa strukovnim udrugama, koordinacija aktivnosti zajednica iz sustava, razvoj selektivnih oblika turizma, itd.

Zakon o turističkim zajednicama trebao bi različito tretirati i usmjeravati aktivnosti zajednica na lokalnoj razini od onih na regionalnoj pa bi se raspodjela sredstava trebala rukovoditi prema zakonskim obvezama djelovanja. Djelovanje bi pak trebalo biti vezano uz konkretne akcijske planove koji su proizašli iz strategija razvoja turizma. Dakle lokalne turističke zajednice (udružene) trebale bi voditi razvojne projekte zadane akcijskim planovima. Regionalne bi trebale biti zadužene za „paketiranje“ i „marketiranje“ regionalnog proizvoda uključivši i labeling odnosno brendiranje a nacionalna turistička agencija/organizacija bi zapravo trebala biti nacionalna vladina agencija tijesno povezana s vanjskotrgovinskim poslovima i financirana iz javnih proračuna. Djelatnici te agencije bili bi državni dužnosnici.Tada bi svatko radio svoj posao, imao za to osiguran novac, svi bi imali konkretne ciljeve i konkretnu odgovornost.Gospodarski subjekti bi mogli biti članovi turističke zajednice na način da plaćaju članarinu i koriste benefite robne marke i marketinga destinacije i destinacijskih proizvoda. Možda sam otišao predaleko, mnogima se neće svidjeti moja razmišljanja ali nakon odvolontiranih više od 20 godina u sustavu Hrvatske turističke zajednice i Hrvatske gospodarske komore i 28 godina radnog staža u privatnom sektoru kao poduzetnik i istraživač turističkih destinacija, uzimam si za pravo postaviti pitanje iz naslova koje muči svih i o kojemu ovisi dosizanje zacrtanih ciljeva s početka ove kolumne.

Obiteljski smještaj kao potpora kućnom proračunu

Kada kod nas u Hrvatskoj nešto krene dobro, javlja se tako zvani „copy- paste“ sindrom. Bez puno razmišljanja „poduzetnici“ kreću u zaduživanja i organizaciju iste ponude koja se je pokazala traženom. Nakon nekog vremena , tržište se zasiti a cijene počnu padati zbog „preotimanja“ gostiju, odnosno zbog veće ponude od potražnje.

Slobodno poduzetništvo nije poduzetništvo ako nije inovativno, to se (pre)često zaboravlja ali treba pošteno priznati i da se još uvijek poduzetnici – početnici nemaju gdje obratiti kako bi dobili cjelovitu informaciju o onome što ih čeka pri poduzetničkom pothvatu.

Ovom ćemo prilikom pokušati „baciti bubu u uho“ svima koji razmišljaju o investicijama u turističke smještajne kapacitete, apartmane ili kuće za odmor. Izvorno, ova vrsta smještaja nastala je ustupanjem djela smještajnog kapaciteta postojećih i nadograđenih obiteljskih kuća, no ubrzo se na valu „nekretninskog booma“ počinju graditi i tako zvane „apartmanuše“, apartmanske kuće namijenjene „iznajmljivanju“ , kao i kuće za odmor u kojima vlasnici ne žive već ih isključivo „rentaju“. Ovakvom pristupu u znatnoj mjeri pridonose i posrednici koji trebaju nove objekte i kojima veća ponuda znači postizanje (za njih ) bolje cijene. Naravno, svaki novi objekt se sve bolje i luksuznije oprema kako bi se lakše „prodao“. U svemu tome, onaj temeljni dio, dobre i realne kalkulacije cijele investicije, najčešće izostaje.

Što govore brojke?

Dati ćemo prikaz u Eurima radi lakšeg praćenja. Prosječan stan u izgradnji košta oko 1.000 Eura po m2 , apartman za 4 osobe, s dvije spavaće sobe ima prosječno 70m2. Za potpuno opremanje takvog apartmana potrebno je utrošiti dodatnih 500 E po m2. Potpuno završena „četvorka“ (4+2), košta 100.000 Eura. Prosječan godišnji prinos na uloženi novac u izgradnju i opremanje takvog apartmana kreće se između 5 i 6,5 % od investicije godišnje. Dakle apartman 4+2 može prosječno „zaraditi“ 6.500 Eura godišnje. Ako ste se za iznos cjelokupne investicije kreditno zadužili po kamatnoj stopi većoj od 3%, imate velike izglede naći se u problemima. Naime 6.500 Eura ili 6,5% prinosa je bruto prinos bez odbitka troškova poslovanja. U troškove poslovanja treba uračunati potrošnju električne energije i vode, plaćanje ostalih komunalnih usluga, plaćanje posredničkih usluga, troškove marketinga, tekućeg održavanja i upravljanja nekretninom. Kako god okrenete, taj vam se trošak kreće od 1.000 do 2.000 Eura . Ono što ostane to je neto prihod iz kojega plaćate kreditnu ratu i svoje životne potrebe. U najboljem slučaju vama ostaje 3.000,00 Eura godišnje što nije malo ali nije ni neki „business“. Ako se odlučite sagraditi kuću, ona će sigurno koštati više, ne računajući cijenu zemljišta. Kuća za 6 osoba po današnjim standardima i svom pripadajućom opremom u kući i oko kuće teško može proći ispod 200.000 Eura. Stopa prinosa na ulaganje opet je ista, dakle 5 do 6,5% godišnje. To bi za skromnije opremljenu kuću na prosječnoj lokaciji iznosilo 13.000 Eura. Ovdje su i troškovi veći pa možemo govoriti o neto prihodu od 10.000 Eura. Kada otplatite kreditnu ratu, morat ćete se zadovoljiti s nešto većim „džeparcem“ nego kod apartmana. Naravno ima objekata koji postižu i tri puta veći prihod uz nešto veće troškove poslovanja i nešto viša ulaganja ali kada zbrojite sve što ste uložili prihod opet ne prelazi stopu od 6,5% godišnje.

Kako onda i zašto ljudi ulažu ?

U ovakvu vrstu smještaja – apartmane i kuće za odmor isplati se uložiti ušteđevinu koja će na računu banke skupiti neznatan prinos od kamate a nije više čudo u nekim zemljama da donosi i negativnu kamatu – plaćate za čuvanje novca. Investicija može biti isplativa i ako je omjer vlastitih sredstava i kreditnih sredstava u korist vlastitih ili do omjera 50-50. Ima smisla ulagati beskamatna sredstva, sredstva s kamatom do 2% i naravno, bespovratna sredstva oko kojih se je stvorio mit ali u većini slučajeva će na tome i ostati. Investiranje novca nepoznatog porijekla , špekulativnog kapitala i slično nešto je sasvim drugo što, nerijetko, stvara krivi dojam isplativosti ulaganja.

Sobe, apartmani i kuće za odmor spadaju u dugoročna, generacijska ulaganja

Obiteljsko mikropoduzetništvo u turizmu, obiteljski smještaj, oslanja se na obiteljsku tradiciju i generacijski kontinuitet poduzetništva. Naslijeđeno zemljište, kuće, stanovi prelaze na upravljanje s generacije na generaciju, nadograđuju se, oplemenjuju i na takav način doprinose obiteljskoj ekonomiji. Ovakav model može kroz nekoliko generacija stvoriti visoku novu vrijednost koja će se materijalizirati u obliku malog obiteljskog hotela, pansiona, luksuznog ili „boutique hotela“a onda možda i u brand, lanac hotela , kao što je to slučaj na primjer s Hilton hotelima.

Općenito je turizam niskoakumulativna djelatnost i može biti unosan posao s brzim povratom samo ako je u pitanju lako stečen novac za investicije ili lako stečena, poklonjena , naslijeđena nekretnina koju se uz dodatno manje ulaganje može brzo privesti funkciji.

S druge strane obiteljsko mikropoduzetništvo u turizmu veže ljude uz nekretninu, uz mjesto , uključuje sve članove obitelji u posao, pruža dodatne izvore financiranja troškova života, pomaže ostanku i opstanku ljudi na ruralnom području odnosno na području s niskom razinom drugih gospodarskih aktivnosti. Ovaj oblik mikropoduzetništva u kombinaciji s malom poljoprivrednom proizvodnjom može biti, već i je, najbolji model za očuvanje pozitivne demografske situacije u Hrvatskoj.

Obiteljski smještaj na pragu glavne turističke sezone

Iako se stare navike teško mijenjaju, morat ćemo se priviknuti na činjenicu da turistički promet u obiteljskom smještaju više nije važan isključivo uz ljetne mjesece već se poslovanje ovog segmenta smještajne ponude produžilo na cijelu godinu.

U Zagrebu, Dubrovniku, Rijeci, Splitu, Puli, Osijeku, Vukovaru, Županji, Varaždinu a u posljednje vrijeme sve više i u Šibeniku, Zadru i ostalim većim gradovima i mjestima na prometnim pravcima obiteljski smještaj se traži kroz cijelu godinu pa sve više domaćina uključuje svoje kapacitete u cjelogodišnju ponudu.

Dapače, pojedini domaćini čak i u ruralnim krajevima poput Gorskog kotara, Istre, Plitvica, Dalmatinskog zaleđa postižu zauzetost i preko 150 dana.

Obiteljski smještaj bilježi povećanje broja dolazaka i noćenja kroz cijelu godinu.

Tako je, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u prvom tromjesečju 2016. u obiteljskom smještaju ostvareno najveće povećanje turističkog prometa među svim vrstama smještaja, + 21,6% u odnosu na 2015.Ukupno za prvih šest mjeseci 2016. godine obiteljski je smještaj zabilježio 5 milijuna turističkih noćenja ili čak16,6% vise nego u prvih šest mjeseci 2015. godine. Tako u ukupnim rezultatima za prvih šest mjeseci prošle godine obiteljski smještaj sudjeluje s 30% u ukupnoj strukturi prometa. Rezultati za devet mjeseci 2016. pokazuju da je svako drugo noćenje ostvareno u obiteljskom smještaju ( 35 milijuna noćenja, + 16%).

Iako još nemamo objavljene službene podatke Državnog zavoda za statistiku za zadnje tromjesečje prošle godine, znamo da je ovakav pozitivan trend u obiteljskom smještaju nastavljen do konca godine.

2017. godina je počela dobro, nastavljaju se obilježja koja su bila karakteristična i u 2016. godini. Manje oscilacije prometa dogodit će se u svibnju zbog rasporeda praznika u većini glavnih emitivnih zemalja, naime ove godine se svi glavni blagdani nakon kasnijeg Uskrsa pomiču u lipanj.

Zbog pomicanja sezone skijanja sve do Uskrsa, odnosno polovice travnja, posljednjih nekoliko godina i dolasci publike koja koristi obiteljski smještaj (gosti koji su aktivni na odmoru, koji pješače, voze bicikle…) se pomiču od prvosvibanjskih praznika i vikenda koji slijede preko ostalih praznika do završetka školske godine koncem lipnja od kada počinju ljetne školske ferije.

U predsezoni više dolazaka u obiteljski smještaj bilježe veći gradovi i Istra i Kvarner (gradovi zbog aviolinija i turnih putovanja, Istra i Kvarner zbog dolazaka sa Sjevernom Jadranu bližih destinacija poput Slovenije, Austrije, Italije, Mađarske, Bavarske).

Najave su dobre, dapače, neki portali, poput booking.com-a bilježe u ovo doba povećanje rezervacija za čak 60% u odnosu na isti period prošle godine. To se tumači željom gostiju da na vrijeme osiguraju boravak zbog povećane potražnje za obiteljskim smještajem u Hrvatskoj. Digitalne platforme definitivno “vode igru”, čak i onda kada klasične agencije ugovaraju smještaj, i taj se smještaj plasira od strane agencija putem digitalnih platformi.

Potražnja za određenom vrstom smještaja ovisi o sezoni i destinaciji. Za kratke boravke u gradovima najtraženiji su B&B i apartmani, na ruralnom se području najviše traže ruralne kuće za odmor, u kupališnim destinacijama najviše se traže apartmani… ali “svaka roba ima svojeg kupca” pa se u periodima veće potražnje sve traži i sve se “puni”.

Zajednica obiteljskog turizma HGK početkom ove godine postala je punopravnom članicom EHHA-e (European Holiday Home Association), što otvara nove prilike za promociju hrvatskog obiteljskog smještaja. EHHA zastupa 20 milijuna postelja u domaćinstvima u zemljama Europske unije, okuplja pored vlasnika smještaja i upravitelje nekretnina kao i digitalne posrednike. Na nedavnom okruglom stolu na najvećoj turističkoj burzi ITB-u u Berlinu, upravo je hrvatski obiteljski smještaj organiziran kroz Zajednicu pri Hrvatskoj gospodarskoj komori predstavljen kao primjer dobre prakse u Europskoj uniji. Primjer zakonske regulative, načina poslovanja i vođenja evidencije turističkog prometa te plaćanje taksi, primjer je velikim gradovima u Europskoj uniji koji su suočeni s ekspanzijom nekontroliranog turističkog prometa u stambenim četvrtima.

Obiteljski smještaj je oblik smještajne uslužne djelatnosti koju pruža domaćinstvo a u njemu sudjeluje cijela obitelj. Ova vrsta obiteljskog mikropoduzetništva pokazala se je u kombinaciji s drugim djelatnostima poput poljoprivrede kao najbolji način za vezanje obitelji uz svoj dom, svoje mjesto boravka. To je ujedno i najjača mjera pro-populacijske politike koja djeluje pozitivno na demografiju ugroženih područja a od depopulacije „boluju“ gotovi sva područja Republike Hrvatske. Trenutno Zajednica obiteljskog turizma HGK zastupa nešto više od 80.000 domaćinstava s 500.000 stalnih postelja. Obiteljski je smještaj u zadnjih deset godina doživio rast broja domaćinstava i kapaciteta za 25%. Zahvaljujući ovoj djelatnosti koja do sada jedina stavlja privatnu imovinu u funkciju gospodarstva, Hrvatska ostvaruje godišnji prihod od 2 milijarde eura (od svih usluga vezanih uz goste koji borave u obiteljskom smještaju). To korespondira ostvarenju 170.000 radnih mjesta. Državni proračun i sustav turističkih zajednica kroz promet u ovoj privatnoj imovinu ubiru godišnje 50 milijuna Eura boravišne pristojbe i poreza na dohodak.

Obiteljski smještaj ima svoju Nacionalnu strategiju razvoja,odnosno Nacionalni program unapređenja obiteljskog smještaja kojega provodi Zajednica obiteljskog turizma HGK u suradnji s Ministarstvom turizma i Hrvatskom turističkom zajednicom. Prva strukovna organizacija obiteljskog smještaja osnovana je prije 20 godina, 1997. pri Županijskoj komori Rijeka a nacionalna Zajednica obiteljskog turizma osnovana je pri HGK 2010. godine. U proteklih šest godina postala je najveća i najaktivnija strukovna organizacija u zemlji koja godišnje okuplja više od 5.000 domaćina kroz jedan nacionalni i više od deset regionalnih Foruma obiteljskog smještaja. U protekle tri godine kroz sustav edukacije FOS-a prošlo je više od 10.000 sudionika a koncept FOS-a potaknuo je brojna slična događanja na lokalnim razinama, pa je ovo jedinstveni slučaj komunikacije i edukacije građana – mikropoduzetnika u Europi.

Obiteljski smještaj u Hrvatskoj ima najbolji prosjek recenzija u Europi i spada među 10 najboljih nacija u svijetu prema ocjenama gostiju Booking.coma.

Nedo Pinezić