ŽESTOK UDAR NA IZNAJMLJIVAČE OBITELJSKOG SMJEŠTAJA

 

Razgovor sa Srđanom Hebarom, novinarem Večernjeg Lista za Temu broja 29.9.2024.

Ovdje je riječ o konačnom rješenju, o konačnom obračunu s obiteljskim smještajem. To što se radi u potpunoj je suprotnosti s agendom o održivom turizmu UNWTO-a.  Rezultat će biti potpuno izbetonirana obala s tisućama mastodonata, „aparthotela“, u naravi „mixed use“ objekata koji će biti istovremeno stambene i apartmanske zgrade. Time će se „izbaciti iz igre“ domaće iznajmljivače smještaja u apartmanima za korist nekretninskog kapitala. To je ono što se događa. Čisti nekretninski posao.

Turizam je nešto sasvim drugo, on je alat za revitalizaciju područja koja nemaju druge gospodarsko – ekonomske osnove. Za mjesta poput naših na Krku, ili kakvom drugom otoku ili obali, gdje nema industrije, gdje stanovništvo kroz naraštaje emigrira…

Turizam se u našim mjestima ispostavio kao dobar alat koji će preokrenuti trend  odlaska ljudi, pa čak i drugi dolaze živjeti. To bi trebala biti osnovna misao kada se razmišlja o strategiji razvoja turizma. A ona bi se trebala prvenstveno odnositi na – čovjeka. Lokalnog, autohtonog, domicilnog a ako hoćemo s poreznog stajališta, i poreznog rezidenta.

To znači da bi svatko tko živi u takvom kraju trebao biti potican ili privilegiran u odnosu na sve druge koji nisu porezni rezidenti, koji nemaju tu mjesto prebivališta i koji nisu aktivni članovi lokalne zajednice.

Mala općina živi od poreza na dohodak od nesamostalnog rada i samostalne djelatnosti. I taj se porez plaća prema mjestu prebivališta . Moje je prebivalište u Krku, a da imam, primjerice apartman u Zagrebu koji iznajmljujem tamo bih platio porez na dohodak od tog apartmana i porez na nekretninu. Ali sve duge poreze – porez na moj prvi dohodak, porez na honorare i slično, plaćao bih Krku jer mi je porezno središte Krk.

Ne mogu ja ovdje s otoka biti izjednačen s građanima koji žive u metropoli 12 mjeseci. Zar ne bih morao biti, ako sam investirao u apartman u Zagrebu, ipak u nepovoljnijem položaju od Zagrepčana ? Jer taj Zagrepčanin ima dijete, ono ide u vrtić. Vrtići se grade, zapošljavaju odgajateljice, pa dijete kreće u školu, grade se škole za djecu, zapošljavaju se učiteljice i čistačice, pa će otac otići u kvartovski kafić s dečkima, popiti rundu – dvije, pa treba zaposliti i konobara. Obitelj će u zgrebu otići i kod vulkanizera, pa će i on otvorit obrt jer mu ovi dolaze dva puta godišnje , on im čuva gume. Pa će ići kod autoelektričara i njega će hraniti, pa kod frizerke…Konačno oni plaćaju svaki mjesec iz svoje plaće porez na dohodak koji ide u kasu metropole. Ja ne. Moj porez ide u Krk.

Govorim to sve zbog toga što su sve ekonomske i društvene aktivnosti vezane uz – mjesto prebivališta. Mogli bismo to primijeniti na bilo koje mjesto u Slavoniji, ili na dalmatinskoj obali i otocima. Jasno je da  su oni koji tamo žive 12 mjeseci – heroji. I moraju biti nagrađeni a ne kažnjeni.

A strani vlasnici nekretnina na Krku ? Nagrada ili kazna ?

Oni plaćaju poreze u svojoj zemlji, a nije jasno kako mogu biti u istom ili boljem položaju od onoga tko živi na Krku ili kakvom drugom izolirnom otoku. Porezna strategija mora imati određeni cilj, a tu se vraćamo na priču o tome kako se moramo spasiti demografskog loma. Demografska slika na ruralnim područjima Hrvatske je katastrofalna, a zakonske izmjene poput najavljenih iselit će i ono malo ljudi koji na otocima borave cijele godine.

Ne smijemo se pretvoriti u vikend – zemlju, moramo sačuvati mlade da ne odlaze  van, i sačuvati život i izvan velikih urbanih centara. I čuvati taj život tijekom 12 mjeseci, a ne samo ta dva mjeseca kada je najatraktivnije. Jasno je da treba napraviti distinkciju tko su – rezidenti, oni s prebivalištem koji daju puni doprinos zajednici te – tko na otok dolazi kao investitor. Ne mogu oni biti isto tretirani od poreznika.

Što će sve vlasnici nekretnina morati plaćati ?

Porez na dohodak od imovine, odnosno iznajmljivanja apartmana turistima. Drugo je turistička pristojba, odnosno porez na krevet. Treće je članarina turističkim zajednicama, četvrto su komunalne naknade, odnosno lokalni porez po kvadraturi, peto porez na kuće za kuće za odmor koji sada postaje porez na nekretnine.

Koje je rješenje ?

Razgovor. Komunikacija s terenom, jer čini se kako se odluke donose kabinetski. Naša je  zemlja toliko različita , svaki kraj ima svoje specifičnosti, da je nemoguće uzimati bilo koji za primjer drugima. Treba otvoriti komunikaciju, to su stvari koje se rješavaju godinama. Treba snimiti stanje, testirati mjere, ali u partnerskom odnosu. Nekad smo imali strukovnu organizaciju pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, zvala se je Zajednica obiteljskog turizma HGK, pa smo razgovarali i tražili rješenja.

O koliko se iznajmljivača radi koji će biti pogođeni novim porezima? Govorili ste o udaru na iznajmljivače obiteljskog smještaja, tko će izvući najdeblji kraj ?

120.000 rješenja za kategorizaciju je izdano, a riječ je većinom o ljudima koji su u potpunosti hrvatski građani, rezidenti. Čak trećina tih ljudi, dakle 40.000 su umirovljenici. I oni će prvi doći pod udar. Prosječni hrvatski iznajmljivač obiteljskog smještaja ima šest postelja  za iznajmljivanje i prosječno ostvari 5.500 eura prihoda, tog drugog dohotka od imovine. Naravno, većina se tih smještaja nalazi na obali, otocima i u većim gradovima, na atraktivnim lokacijama. I uzmimo sad nekoga tko ima 400 eura mirovine a uprihodio je recimo tri, četiri tisuće eura preko ljeto iznajmljujući apartman. Taj novac on troši cijelu godinu na -lijekove, račune, odlazak u dućan, mora preživjeti zimu. I sad kad ga se optereti još jednim nametom, njega će to „klepnuti” mnogo više nego nekog drugog.

Uzmite i to da striji ljudi više ne mogu sami čistiti, klečati na podu, stajati na stolici i prati prozore, već moraju iznajmiti servis, čistačicu. Netko im mora voditi i digitalno poslovanje, buking, dolaske i odlaske, prijave i odjave, dopisivanje s gostima, pa im u tome netko od mlađih mora pomoći. Kad se sve zbroji, ne da će takvi ljudi biti u minusu zbog toga što desetljećima u svojim kućama iznajmljuju turistima ljeti smještaj već će i dugovati što će ih dovesti do razmišljanja o prodaji nekretnine i odlasku u neku ubožnicu gdje će skončati svoj život, ako nađu mjesto.

Nas bi država zapravo trebala zaštititi, prvenstveno te ponosne, starije ljudi koji nikada nisu ostali nikome ni za što dužni. Najprije treba imati drukčiji odnos prema domaćem čovjeku koji iznajmljuje ili ima vikendicu. Zašto ? Zato što su i jedan i drugi porezni rezidenti u Hrvatskoj. Različiti tretman trebaju imati stranci koji nisu porezni rezidenti u Hrvatskoj niti u mjestu u kojem imaju u vlasništvu nekretninu za provođenje slobodnog vremena. Svaka država prvenstveno vodi brigu o svojim građanima, i nisu, koliko god to žele, ravnopravni oni koji u to mjesto u drugoj državi dolaze iz vana, zar ne ?

Zamislite sebe, na primjer u Augsburgu ili Bledu. Imate li baš sva prava kao i domaći susjed koji je tu generacijama ? O.K. ako tko dođe, pa promjeni mjesto prebivališta, i dođe živjeti na otok, taj bi trebao biti stimuliran i objeručke prihvaćen. Da kad gledate Zagreb, Munchen ili Malinsku, da zaključite kako je bolje živjeti u Malinskoj, da se ljudi dosele iz velikih sredina, da preokrenemo trend. Na kraju jedno je stranac koji s nama ide u ribolov, i s nama živi cijelu godinu a drugo je stranac koji dovodi svoje sugrađane strance u neprijavljeni apartman…

Problem je vrlo praktičan, nas ima 20.000 koji tu stalno živimo i plaćamo sve poreze i sva davanja. Plaćamo i za one zbog kojih su proširene ceste, dodane vodovodne i kanalizacijske cijevi, trafostanice… skupa infrastruktura. Mi tu infrastrukturu  plaćamo kroz 12 mjeseci svim navedenim porezima i davanjima, plaćaju i turisti kroz cijenu boravka ali vlasnici kuća za odmor plaćaju daleko manje.

Spominjete i sumnjiv strani kapital, što je točno problem ?

Dolaze ljudi, to nije ništa novo, sa sumnjivim kapitalom sa svih strana kontinenta. Grade, kupuju, trguju. Time se podižu cijene nekretnina pa sutra naša djeca više neće moći na otoku kupiti nekretninu. Ako tko ne naslijedi kakvu kuću, neće je moći kupiti ništa za stanovanje. Morat će se odseliti. Zamislite  umirovljenike koji nemaju djece ovdje, djeca su odselila, a oni taj porezni pritisak neće moći izdržati. Morat će prodati kuću, završiti svoj život kako smo već rekli a djeca se više neće imati kamo vratiti… Ugasiti će se vatra na ognjištu.

www.nedopinezic.com

 

UNIŠTAVANJE OBITELJSKOG SMJEŠTAJA VODI DO TURIZMOFOBIJE

Što je to obiteljski smještaj ?

Prema Zakonu o ugostiteljskoj djelatnosti to je ugostiteljska usluga u domaćinstvu i na obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu.
Prema poreznom zakonu radi se o iznajmljivanju i organiziranju smještaja za turiste.

U naravi su to ugostiteljske usluge smještaja koje organizira i vodi obitelj. Ta usluga započinje s jednom sobom i završava s malim obiteljskim hotelom. Radi se o, u razvijenim zemljama vrlo cijenjenom zanatskom, personaliziranom pristupu usluzi (craft, artigianale,). Mnogi giganti turizma započeli su svoj povijesni razvoj baš kao obiteljski smještaj. Među njima su možda najpoznatiji Hilton i Marriott.

Hrvatski obiteljski smještaj ima zaista dugu tradiciju. Tako na primjer U novinama „Jadranska straža” iz 1937. piše o „sezonskom izdavanju soba i davanju hrane u turističkim mjestima”
U „Zakonu o radnjama” iz tog doba se navodi :”Kućna radinost koju pojedinac samostalno obavlja prema mjesnim običajima, pored vlastitog kućnog gazdinstva, bez prava na primanje porudžbina, sam ili uz pripomoć članova porodice u prostorijama svog stana” – ne potpada pod „Zakon o radnjama”
Još se u istom Zakonu navodi: „Kad se izdaje stan ili daje hrana u obimu kućnog rada spomenutog u čl. 1, st.2 točka 17, takav rad neće se smatrati ugostiteljskom radnjom.”Ova zakonska regulativa potvrđuje sljednost pružanja ugostiteljskih usluga u domaćinstvu iz ranijeg perioda, još iz vremena Austro – Ugarske.

Najjači u najtežim vremenima

Značaj obiteljskog smještaja najsnažnije se raspoznaje upravo u kriznim vremenima. U Hrvatskoj je tijekom 2021., pandemijske, godine ostvareno 13,8 milijuna dolazaka i 84,1 milijuna noćenja.
U usporedbi s rezultatima rekordne, pretpandemijske, 2019. godine, u 2021. godini ostvareno je 67 posto dolazaka i 77 posto noćenja iz 2019. godine.
Prema vrsti smještaja najviše noćenja ostvareno je u objektima u domaćinstvu (32,1 milijuna). U kampovima i hotelima ostvareno je gotovo pola manje (17,4 milijuna) i (15,7 milijuna) prometa nego u domaćinstvima.

U Domovinskom ratu domaćinima su pomagali gosti, slali humanitarnu pomoć, primali domaćine u svoj dom, lobirali za međunarodno priznanje Hrvatske i zaustavljanje rata…Domaćini iz drugih krajeva Hrvatske prvi su prihvatili u svoj dom ljude s potresom pogođenih područja Sisačko – Moslavačke i Zagrebačke županije, Grada Zagreba.
Vjerni gosti su posebno vezani za svoje domaćine, za mjesto odmora kao svoj „drugi dom”.

Svako domaćinstvo pridonosi kreiranju poslova

U jednom domaćinstvu, jedna dvokrevetna soba s doručkom angažira pola radnog vremena jedne osobe (kreira se „pola radnog mjesta“).
• Na svakih 5 soba kreira se jedan posao pospremanja, čišćenja, pranja, glačanja.
• Na svakih 20 soba kreira se uposlenost jednog kućnog majstora, jednog internet administratora.
• Na svakih 40 soba kreiraju se uposlenja po jednog vozača – pratitelja, trgovca – prodavača, vodiča, kuhara, konobara…
• Na svakih 40 soba turizam kreira 16 poslova,
• 2.000 soba kreira 800 poslova
• Kad ne bi bilo smještaja u domaćinstvu i ostvarenih noćenja, ne bi bilo ni kreiranih poslova.

Obiteljski smještaj i demografija

Obiteljski smještaj doprinosi prihodima domaćinstva onda kada su drugi, osnovni prihodi poput plaća i mirovina nedostatni. Ako možemo osigurati dobar životni standard i prihod s kojim možemo plaćati sve obaveze i još putovati po svijetu kao slobodni ljudi a ne najamni radnici, zašto se ne bismo odlučili za takav pristup ? Hrvatska obala i otoci već bi davno bili bez stanovništva da nije bilo turizma, osobito obiteljskog turizma.

Imajući sve ovo u vidu neshvatljivo je ponašanje vlasti prema obiteljskom smještaju. Porezna presija i niz restriktivnih zakona i mjera vode prema potpunoj deturistifikaciji lokalnog stanovništva.

Da navedem samo one najaktualnije:

Zakon o turizmu sadrži klauzule o zabrani izdavanja novih rješenja za legalno iznajmljivanje smještaja turistima ako se prema određenoj metodologiji zaključi da je destinacija u prekomjernom turizmu. To na prvu zvuči čak i razumno ali se pri kreiranju takvog zaključka uzimaju u obzir samo registrirani turistički kapaciteti kao oni na koje se restrikcija odnosi iako u izračunu opterećenja čak i veću težinu imaju tako zvani „nekomercijalni turistički kapaciteti“ odnosno stanovi i kuće za povremeni boravak, „za odmor“. Zakon ne predviđa restrikciju izgradnje takvih stanova za prodaju niti novih turističkih kapaciteta u tako zvanom skupnom smještaju kao što su hoteli, kampovi, aparthoteli i slično. Restrikcije se odnose na (ne) izdavanje rješenja i kategorizacije (legalizacije smještaja turista) za postojeće objekte rezidenata, domicilnog stanovništva.

Drugi zakon, Zakon o upravljanju i održavanju zgrada donosi restrikciju i penalizaciju onim vlasnicima stanovima koji ih namjeravaju iznajmljivati turistima. Da bi mogli legalno iznajmljivati takav stan moraju ishoditi suglasnost od čak 80% suvlasnika zgrade. Ako pak ishoduju takvu suglasnost i iznajmljuju stan turistima onda plaćaju duplu pričuvu. To se odnosi na sve zgrade s više od 4 stana koji imaju različite vlasnike.

Zakon o lokalnim porezima je izmijenjen na način da se dio zgrade koji se povremeno iznajmljuje (iznajmljuje turistima) tretira kao kuća za odmor i na njega se obračunava porez na kuće za odmor, uskoro porez na nekretnine iako se već za kompletnu zgradu obračunavaju komunalna naknada i odvoz otpada po tarifi za poslovne subjekte. Iako se na te dijelove zgrade koji se povremeno iznajmljuju plaća paušalni porez na dohodak od imovine.

Konačno zakon o porezu na dohodak će se mijenjati tako da će se razredi paušalnog poreza na iznajmljivanje smještaja turistima povisiti za 650%. Umjesto donje granice od 20 eura po kreveta uvodi se minimum od 150 eura, umjesto gornje granice od 199 eura uvodi se gornja granica od 300 eura. To se odnosi na razvijena turistička mjesta koja čine 90% ukupne ponude smještaja u domaćinstvu.

Strategija uništenja obiteljskog smještaja

Iz svega je razvidno da se zacrtana strategija smanjenja i uništenja obiteljskog smještaja provodi u djelo kroz cijeli niz zakona kojima će se stjecanje drugog dohotka na taj način učiniti neisplativim. Konačan cilj je deturistifikacija lokalnog stanovništva, onemogućavanje stjecanja koristi od turizma za lokalno stanovništvo. To opet vodi ka oslobađanju atraktivnog prostora i atraktivnih nekretnina od domicilnog stanovništva.

Deturistifikacija lokalnog stanovništva

Deturistifikacija lokalnog stanovništva je pojava kod koje se ukidaju koristi od turizma za lokalno stanovništvo. Ona se očituje najprije promjenom vlasništva nad privatiziranim hotelskim kućama gdje nestaje udio vlasništva lokalne zajednice, zamjenom domaćih zaposlenika u turizmu za strane, stalnih radnika za sezonske. Nastavlja se prestankom otkupa domaćih proizvoda, prestankom suradnje hotelskih kuća i domaćih vlasnika smještajnih objekata. Konačno se vrši pritisak prema lokalnim i državnim vlastima kako bi se onemogućilo pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu. Najprije su ukinuti pansioni a  sad su na red došli apartmani (kategorizirani stanovi).

Turizmofobija kao krajnji rezultat

Turizmofobija koju smo mogli pratiti u nekim regijama Španjolske rezultat je razvoja takvog turizma koji zapošljava strane sezonske radnike umjesto domaćih, gdje se uvoze hrana i piće, turizma kojim upravljaju strane korporacije. Takav razvoj je potpuno “odmaknuo” lokalno stanovništvo od koristi koje turizam donosi. Izgrađeno je na tisuće hotela koji vrše ogroman pritisak na komunalnu infrastrukturu, na ekologiju a bez konkretne koristi za lokalnog čovjeka. Lokalnim ljudima su znatno pogoršani uvjeti života a oni nemaju koristi, nemaju prihoda, zaposlenja, od takvog turizma.

Strah i mržnja prema turizmu i turistima (turizmofobija) nastaju kao rezultat isključivanja domicilnog stanovništva od koristi koje turizam donosi. Deturistifikacija lokalnog stanovništva rezultira odbojnošću prema turizmu na štetu svih dionika.

www.nedopinezic.com

PRAZNI STANOVI I VARLJIVA TURISTIČKA STATISTIKA

Do sada izbjegavana tema zapravo je najvažnija tema sadašnjeg trenutka hrvatskog turizma.

Hoće li potpuno nestati tako zvani “kategorizirani smještaj u domaćinstvu”?

Da li će ukupni statistički podaci i dalje rasti na osnovu “neformalnih” turista iz “praznih stanova” ?

Zašto u nekim sredinama, osobito u većim gradovima, aktualna vlast izbjegava pokretanje projekta socijalnog stanovanja za mlade obitelji;  a za manjak takvih stanova optužuje građane koji iznajmljuju smještaj turistima ?

Zašto i dalje buja novogradnja stanova na atraktivnim područjima unatoč što imamo već više od 600.000 praznih stanova ?

“Slučaj Rijeka” kao upozorenje.

O ovim i drugim pitanjima o kojima se ne govori u javnosti, za sada možete čitati i preslušati samo ovdje:

“Ljudi u nesigurnim vremenima gube povjerenje u novac i ulažu u beton, a Hrvatska je dozvolila izgradnju stanova bez obzira na mjesto prebivanja, rekao je Nedo Pinezić, savjetnik  za razvoj održivog turizma i predsjednik Odbora za turizam Županijske skupštine PGŽ.

U Hrvatskoj je 600 tisuća praznih stanova, u PGŽ 40 tisuća a u Rijeci čak 12 tisuća praznih stanova, što je grad veličine Karlovca.

Samo je dvije tisuće stanova u Rijeci u turističkom najmu. Nedo Pinezić tumači da prazni stanovi ne donose korist nikome, osim svojim vlasnicima.

Smatra da bi za privatne investicije u stanogradnju trebali odrediti različite porezne stope, u korist domicilnog stanovništva te da bi stanove u vlasništvu države i gradova trebali opremiti i ponuditi za stanovanje mladim obiteljima po povoljnom najmu.

I turističku ponudu treba razvijati na korist domicilnog stanovništva, autohtono i održivo. O tome kako zadržati mlade ljude, a gostima ponuditi autohtone i održive doživljaje, razgovarali smo u emisiji Kafe. Poslušajte:”

https://radio.hrt.hr/radio-rijeka/zivot/nedo-pinezic-nije-turizam-kriv-za-rast-cijena-nekretnina-prazni-stanovi-cuvaju-novac-svojim-vlasnicima-11634601?fbclid=IwZXh0bgNhZW0CMTEAAR21TxCZShtficwczGUc57Wai_Us3MXkY5FVvOwu6JKLv5hc6qkMw2ILBTw_aem_6nPW4mg3eVHQ3VezCI9ozA

KATEGORIZIRANI SMJEŠTAJ I PRAZNI STANOVI NA KVARNERU

Teza o prevelikom broju kategoriziranih stanova za najam turistima nije istinita

Mogli bismo reći da se i u ovoj domeni pojavljuje fenomen „lažnih vijesti“. Sustavno ponavljana teza postaje u percepciji javnosti činjenice iako bez ikakvih dokaza.
To je jedan od razloga zašto tražimo informaciju izravno od nadležnih tijela a onda ju dijelimo sa zainteresiranom javnošću.
Jedna od takvih prigoda je postavljanje vijećničkog pitanja na zasjedanju Županijske skupštine.

U Primorsko – goranskoj se županiji odgovori daju zaista u propisanom roku i na zadovoljavajući način.
Suprotno tome, stanje je nezadovoljavajuće, kad je u pitanju informacija o kategoriziranim smještajnim objektima i onima koji imaju status „prazni stanovi“.

Kategorizirani smještaj u stanovima u Primorsko – goranskoj županiji

Još se uvijek konsolidiraju podaci koji su se do 2023. godine vodili kroz više upisnika kao što su:  Upisnik o pružanju ugostiteljskih usluga u domaćinstvu, Upisnik o minimalnim uvjetima i uvjetima za kategoriju ugostiteljskih objekata i dr. Svi su se upisnici, osim onog za građane u domaćinstvu, vodili ručno u obliku uvezene knjige.

2023. je pokrenut Središnji registar za ugostiteljske djelatnosti i usluge u turizmu u sklopu Hrvatskog digitalnog – e Turizma. Na žalost još uvijek nisu svi podaci verificirani i uneseni u e sustav.
Ono što se sad može iščitati iz tog sustava a odnosi se na Primorsko – goransku županiju je podatak da imamo ukupno registrirano 27.038 objekata za smještaj turista u stanovima (apartmanima). Pri tome su građani registrirali 19.333 smještajna objekta vrste apartman i 6.158 objekata vrste studio apartman. Poslovni su subjekti registrirali 1.233 apartmana i 314 studio apartmana.

Također na području županije imamo registrirano i 2.616 kuća za odmor u vlasništvu građana i 270 kuća za odmor u vlasništvu poslovnih subjekata.
Od ukupno 80.360 „praznih stanova“, 29.024 su oni koji su kategorizirani za iznajmljivanje turistima a 51.336 je bez kategorizacije i bez prijave prebivališta ili boravišta osoba na tim adresama. Odnos kategoriziranih stanova za najam turistima prema potpuno praznim, nekorištenim stanovima na čijim adresama nema prijavljenog boravišta ili prebivališta je 1 prema 2.

Rijeka – grad praznih stanova

U Rijeci je evidentirano 1.518 kategoriziranih apartmana i studio apartmana i 19 kuća za odmor. Od toga su poslovni subjekti kategorizirali 94 apartmana i niti jednu kuću za odmor.
Od ukupno 14.238 praznih stanova, u Rijeci je kategorizirano za najam turistima 1.631 stan. 12.607 stanova je potpuno praznih, nekorištenih, na čijim adresama nema prijavljenog boravišta ili prebivališta. Odnos kategoriziranih stanova za najam turistima i praznih, nekorištenih stanova je 1 prema 7,5.

Zašto je ovakvo stanje nepovoljno ?

Sama činjenica o velikom broju praznih stanova koji ne služe za stalni, privremeni ili povremeni boravak govori da možda nemamo evidenciju niti saznanje o stvarnom broju posjetitelja u nekom mjestu, gradu poput Rijeke. To bi značilo da u nekom trenutku u Rijeci može u ovih 12.607 praznih stanova ukupno boraviti 50.000 ljudi a da nisu nigdje evidentirani.

50.000 neevidentiranih prema 6.500 evidentiranih posjetitelja, turista čini ne malu razliku u smislu sagledavanja „nosivih kapaciteta destinacije“. Ako 6.500 turista u gradu od 90.000 stanovnika predstavlja „overtourism“ i zbog toga se poreznom presijom želi smanjiti taj legalni kapacitet, što je s „pritiskom nevidljivih“ 50.000 ?

S poreznog stajališta 12.607 praznih stanova ne doprinosi ništa a 1.631 kategorizirani stan doprinosi paušalnim porezom na dohodak, paušalnom turističkom pristojbom i članarinom.

S vlasnicima ovih stanova turističke agencije, servisi za čišćenje i održavanje mogu legalno sklapati ugovore dok kod praznih stanova turističke agencije ne mogu posredovati a ugovoreni servisi za čišćenje bude pozornost poreznih vlasti.

Navedeni podaci također ukazuju na pojavu rasta broja praznih stanova i pada broja stalnih stanovnika. Manjak stalnih stanovnika odražava se na ekonomsku moć jedne sredine, manjak prihoda od poreza na prvi dohodak (plaću) i sve teže održavanje dostignute razine komunalnog standarda.

Manjak stalnog stanovništva kompenzira se uvozom radnika iz dalekih zemalja sa sasvim drukčijim kulturološkim navikama. Oni svojim skromnim zahtjevima utječu na niske plaće i nizak standard stanovanja radnika. To dodatno motivira domicilno stanovništvo na odlazak. Daljnjom stigmatizacijom i dodatnom poreznom presijom domicilnog stanovništva koje nastoji ostvariti drugi dohodak za svoje životne potrebe tjera se iste na prodaju nekretnina novim vlasnicima bez prebivališta i boravišta u mjestu stjecanja nekretnine.

Jednostavno rečeno, ako plaća nije dovoljna za pokrivanje troškova života a s naslijeđenim i stečenim nekretninama se ne može ostvariti drugi dohodak dovoljan za održavanje istih i poboljšanje obiteljskog životnog standarda, logičan korak je prodaja nekretnine. Nekretninu kupuje onaj tko ima novaca a to su pretežito stranci; gotovo uvijek oni koji nemaju prebivalište ili boravište ondje gdje su kupili nekretninu.

Gorka istina nije privlačna

Demografska kriza ima više uzroka a iza svega stoji ne razumijevanje i nepoštivanje prava i potreba lokalnog stanovništva. Dokaz tome su i izjave čelnih ljudi nekih političkih stranaka kao i predstavnika izvršnih vlasti u općinama i gradovima koji se redom okomljuju na iznajmljivače. O bujanju stanogradnje za tržište i rastu broja praznih nekretnina kojih prema posljednjim podacima u Hrvatskoj ima preko 600.000 – ni riječi !?

*Fotografija: Marko Valjak
www.nedopinezic.com