TURIZAM I KONZUMERIZAM

KONZUMERIZAM – BOLEST OVISNOSTI

Neoliberalni društveni sustav, koji se najbolje očituje kroz konzumerizam – bolest ovisnosti suvremenog društva, „pojeo“ je sve tisućljetne pozitivne tekovine zapadne civilizacije.

„Posjedovati a ne biti“, moto je društva u kojemu živimo, gdje se materijalne vrijednosti stavljaju ispred i iznad svega. Dobar automobil, kuća, stan,  jahta,… daleka i skupa turistička putovanja uz korištenje raskošnog smještaja, blagovanja u prestižnim restoranima…  Sve to fotografirano, dokumentirano da bi se moglo pokazati prijateljima i „prijateljima“, rodbini, znancima sa osnovnim ciljem buđenja ljubomore i divljenja našim uspjesima. To su simptomi konzumerizma u turizmu.

NEZASITNA GENERACIJA

Ovakav životni stil promoviraju nezasitne generacije stasale u okruženju neimaštine, i sveopće nestašice izazvane ratovima i restrikcijama utopističkih ideologija koje su zavladale nakon drugog svjetskog rata u pola podijeljenog svijeta. Kada danas promatramo mentalitet ljudi iz postsocijalističkih zemlja i zemalja u tranziciji, nezaobilazan je taj grč za materijalnim ispunjenjem i dokazivanjem. Turistička ponuda prati takvu potražnju pa se i „luksuz“ spušta na razinu dostupnu širokom puku „materijalista“. Raskošni resorti, kruzeri, bogate trpeze u all inclusive aranžmanima, sadržaji su na koje se „pale“ generacije „Baby boomersa“(generacija rođenih za vrijeme i neposredno nakon 2. svj. rata). Naravno da cijela mašinerija konzumerističke industrije podupire potražnju emitiranjem cijelog niza sadržaja kroz masovne  medije kojima se kao primjer uspješnosti predstavljaju materijalno dobro situirani ljudi. Ta se glad i dalje hrani neprekidnim procesom imigracije milijuna ljudi iz ratom, sukobima i nemirima pogođenih zemalja u zemlje zapadne demokracije. Ti ljudi su suočeni sa konzumerističkim mjerilom uspješnosti i velika većina prihvaća takav život.

GRADIMO LI TURISTIČKU PONUDU ZA GENERACIJU NA ODLASKU ?

Ipak, svijet se mijenja. Digitalna industrijska revolucija skinula je veto sa slobodne razmjene informacija, masovni mediji polako gube svoj utjecaj. Televizijski program pa i tiskane medije već generacija X  (generacija rođenih od 1960 do 1980.) mnogo manje konzumira. Millenniansi (generacija rođenih od 1980. do 2000.),pak gotovo ne prate ništa što nije na digitalnim platformama. Silom prirode, generacija baby boomersa polako odlazi sa životne scene i više nije prevladavajuća. X generacija sada je „u najboljim godinama“ kada polako osvještava ono što Millenniansi već dobro znaju. Millenniansi  ne žele robovati materijalnim vrijednostima i cijeli život otplaćivati zajmove za nekretnine i pokretnine na koje još moraju plaćati i poreze. Mlade generacije ne kupuju automobile, stanove, niti kuće, još manje brodove i vile. Jedino što kupuju to su digitalni uređaji i bicikli. Sve drugo unajmljuju, „šeraju“, dijele. Od tuda i naziv za novu ekonomiju, ekonomiju dijeljenja ili „sharing economy“. Millenniansi će već za desetak godina biti prevladavajući putnici, turisti, gosti. Oni nisu očarani raskošnim sadržajima, oni traže doživljaj. Umjesto raskošne vile rađe će isprobati noćenje u kući na stablu. Umjesto „švedskog stola“ kušati će lokalne prirodno uzgojene proizvode. Sve su više vegetarijanci, jedu male obroke, paze na kvalitetu hrane, traže izgubljene temeljne vrijednosti društva. Iako se ništa neće promijeniti naprasno, preko noći, planiranje razvoja turističke ponude u slijedećih dvadeset godina jednostavno mora slijediti tranziciju profila putnika.

KREIRANJE PONUDE „OBUVANJEM CIPELA BUDUĆIH PUTNIKA“

Smisleno, marketinški organizirano kreiranje ponude započinje proučavanjem budućih korisnika naših usluga. Jednostavno „moramo ući u cipele budućih gostiju“

Među Millenniansima ima do sada prepoznatih pet osnovnih tipova , „persona“ : Achivers, Sparks, Stampeders, Fierfliers, Simple lifers. Na ovome mjestu ćemo iznijeti glavne karakteristike putnika koji će zavladati svijetom turizma u slijedećih dvadeset godina. Achiversi su vrlo organizirani i nastoje sve što rade raditi punim angažmanom. Sparksi su izuzetno ekološki savjesni, kreativni, neovisni i žele ostvarivati pozitivan utjecaj na okolinu. Simple lifersi su opušteni, žele ići „lagano kroz život“ , vrlo su komotni, zadovoljni nekompliciranom rutinom. Firefliersi su aktivni, spontani, bezbrižni, željni zabave i željni akcije pozitivne za svijet. Stampedersi žele biti u centru svih zbivanja i žele sudjelovati u svim važnim događajima.

TRANZICIJA

Vrijeme u kojemu živimo, na početku digitalne industrijske revolucije, vrijeme je tranzicije svijesti i ponašanja prosječnog putnika. Već sada uočavamo prve znakove zasićenja jednoobrazne ponude na svim razinama kvalitete. Ljudi postaju konkretniji u svojim preferencijama. Obitelji sa djecom traže mjesta sa određenim sadržajima u kojima će uživati djeca, vlasnici kućnih ljubimaca traže destinacije gdje su ljubimci dobrodošli, cikloturisti traže destinacije i smještaj sa što višim stupnjem infrastrukturne i servisne usluge za ciklomobilnost. Pješaci, ljubitelji prirode, ljudi koji preferiraju aktivan odmor u kombinaciji sa opuštanjem i uživanjem u autohtonoj enogastronomiji … Desetine „persona“, zamišljenih osoba današnjih putnika, traže okruženje naklonjeno njihovom stilu života. Potraga za takvim okruženjem sve je više individualna, samostalna, istraživačka. Traži se sloboda kreiranja slobodnog vremena bez detaljnih predefinicija. Važna je dostupnost informacija sa liste želja pojedine „persone“.

LABELING, BRENDIRANJE, SPECIJALIZACIJA PONUDE

Aktualna događanja u hotelskoj industriji zorno pokazuju potreban smjer kretanja. Kinder hoteli „Amarin“ u Rovinju i „Vespera“ u Malome Lošinju, brendirani su i specijalizirani hoteli koji najpreciznije pogađaju želje tržišnog segmenta obiteljskog odmora. Ne treba ni isticati da su ti hoteli izuzetno dobro popunjeni sa nadprosječnim cijenama u segmentu ponude. Sličnim putem ide još jedna hotelska grupacija, „Valamar“, u Rapcu gdje se posebno profiliraju obiteljski hoteli i hoteli za parove bez djece. Ljudi zrelijih godina, čija su djeca odrasla, povremeno trebaju malo odmora od unuka i vrijeme posvećeno jedno drugome. No postoje i hoteli koji su posvećeni upravo unucima i bakama i djedovima koji ipak imaju više slobodnog vremena na raspolaganju za kvalitetno druženje sa svojim unučićima. Tržišnih segmenata , „persona“ ima preko stotinu i današnja se turistička ponuda nastoji prilagoditi profilu željenog gosta. Sve su ovo naznake racionalnijeg, smislenijeg provođenja slobodnog vremena gdje traženje raskoši i potpirivanje jala susjeda više nisu glavni motiv putovanja. Putovanje je danas životna potreba. Fizički, psihički, socijalno uvjetovana potreba . Traži se nešto čega nemamo dovoljno u životnoj sredini, bio to mir, dobra hrana, ljepota prirode, komunikacija sa ljudima, zbližavanje obitelji … Obiteljski smještaj ima veliku priliku da se „razgrana“  prema svim poznatim segmentima potražnje. Prvi korak na tom putu je transformacija vlasnika smještaja od iznajmljivača u domaćina, zatim udruživanje sa drugim domaćinima kroz klubove kvalitete te stalna edukacija i prihvaćanje standarda usluge prema željenoj specijalizaciji.

ŽIVIMO  ONO ŠTO NUDIMO NAŠIM GOSTIMA

Vjerodostojnost naše ponude vidljiva je kroz iskrenost kojom živimo ono što nudimo. Ako volimo kućne ljubimce i sami imamo ljubimca, naša „pet friendly“ ponuda dobiti će na vrijednosti. Ako makar i rekreativno vozimo bicikl, moći ćemo mnogo lakše „ući u cipele“ cikloturista i shvatiti sve njegove potrebe. Naš će „bike friendly“ smještaj dobiti na cijeni.

SAMI BIRAMO BUDUĆNOST

Zanemarivanjem suvremenih trendova dolazimo u opasnost zaostajanja i nekonkurentnosti na tržištu. To nam se može dogoditi čak i ako lijepo opremimo smještaj, ako sve izgleda dobro a nema „duše“, nema ugađanja, specijalizacije. Biti prosječan, ponudom isti ili sličan tisućama drugih, znači „utopiti se u masu“ ponude. Tada nam preostaje jedino marketinško sredstvo kojim privlačimo gosta – spuštanje cijene.

Materijalizam živi i živjeti će i dalje, osobito na našim prostorima, ali mijenjati će se omjer gostiju koji biraju raskoš u korist onih koji biraju doživljaj.

Nedo Pinezić

nedopinezic.com

Da li hrvatski turizam ulazi u kritično razdoblje ?

Hrvatski turizam i ove godine bilježi pozitivne trendove i

Ide nam dobro ali …

Ovako neobično pitanje u godini kada bilježimo pojačan interes sa gotovi svih ključnih tržišta, čini se suvišnim.

Zaista hrvatskom turizmu pušu povoljni vjetrovi “u krmu”, pa se , i zbog tog razloga, sve vrti oko turizma, turizmom se svi žele baviti, turizam “spašava hrvatsku ekonomiju”. Brojke su iz godine u godinu bolje u svakom pogledu i privlače nove i nove investicije, uglavnom u smještajne kapacitete.

Ipak, staro iskustvo kaže “kada ti ide jako dobro, moraš raditi još više”, odnosno “dobra žetva” nije razlog za “zapuštanje zemlje”.

 Tko će raditi ?

Na žalost intenzitet investicija u građevine ne prati u jednakoj mjeri i ulaganje u ljude. Ljudi su trošak. Nužno zlo. Što zbog jedne od najvećih stopa doprinosa na plaću u Europskoj uniji, što zbog pohlepe vlasnika turističkih kompanija, turistički i ugostiteljski radnici u Hrvatskoj imaju prosječno najniže plaće. Onda kada rade, a rade sve manje. Zastupljenost sezonskih radnih mjesta u velikim kampovima i hotelskim kompanijama kroz dvadeset godina višestruko je uvećana. Rad na neodređeno privilegija je tek rukovodećih kadrova, svi ostali bi trebali sa prosječnom sezonskom zaradom od 16 – 20.000 kn živjeti 12 mjeseci. To bi značilo da, u najboljem slučaju, sezonski radnici u turizmu mjesečno raspolažu sa 1.600,00 kn. Da je ovaj iznos i dvostruko veći , još uvijek bi bio daleko ispod hrvatskog prosjeka koji se kreće oko 5.400,00 kn. Plaće u uslužnim djelatnostima, u koje spada i turizam, niže su od prosječnih za više od trećine.

Sve navedeno dovoljno je motivirajuće da stručni i sposobni turistički i ugostiteljski radnici svoju egzistenciju potraže izvan granica RH, u zemljama gdje su ova zanimanja deficitarna ali i cijenjena. Turistička industrija traži hitno donošenje mjera za “uvoz” radne snage. Pitanje je da li bi i te mjere pomogle. Naime sadašnje plaće i uvjeti rada u Hrvatskoj malo kome su atraktivniji od uvjeta u zemljama u koje i sami hrvatski građani odlaze “trbuhom za kruhom”.

Strani radnici kao zaposlenici u stranim tvrtkama na privremenom radu u Hrvatskoj ?

Kada se uspoređuje neto i bruto plaća, prema nekim informacijama, bugarski i rumunjski radnici, na primjer, zaposleni u talijanskim tvrtkama koje obavljaju usluge u Hrvatskoj, ostvaruju bolje plaće kao talijanski zaposlenici nego što bi imali plaću kao hrvatski zaposlenici . Da li to znači da će u vrlo skoroj budućnosti primjerice talijanske tvrtke za čišćenje smještajnih kapaciteta obavljati te poslove za naručitelje iz Hrvatske sa zaposlenicima imigrantima iz Hrvatske ili neke druge zemlje, koji primaju plaću u Italiji ? Taj bi se princip mogao početi primjenjivati i na ostale uslužne djelatnosti ali i u drugim sektorima poput građevinskog …

Neodgovarajući školski sustav kreira neodgovarajuća zanimanja

Ako bi se htjelo brzo djelovati i mijenjati stanje po kojemu kronično nedostaje određenih profila zanimanja a istovremeno “sa faksa na burzu” svake godine seli cijela generacija budućih ekonomskih emigranata, moralo bi se početi od škole. Kurikularna reforma je postala pojam koji nema više nikakve veze sa korjenima problema već predstavlja novi kamen podjele i smutnje među različitim svjetonazorima. Istina je mnogo jednostavnija i duboko bolna. Promjene školskog sustava ne žele upravo oni iz prosvjetnih i akademskih krugova koji se, tobože, zalažu za reforme ali po nekom svom  modelu. To čine „sa figom u džepu“ jer znaju da bi u svakoj reformi zapravo izgubili stečene privilegije.

Prosvjeta vrvi nepotizmom, obrazovni programi se kreiraju prema profilu nastavnika, profesora i njegovoj potrebi za očuvanjem svog statusa a ne prema potrebama tržišta. Vanškolski sustav dodatnog učenja , „instrukcija“, narastao je do razmjera velikog obrtaja novca u sivoj i crnoj zoni i odličan dodatni izvor prihoda redovnim nastavnicima i profesorima.  Kako u takvom sustavu brzo i uspješno “prekvalificirati” nezaposlene i uključiti ih u svijet rada, stvaranja i zadovoljstva ?

Rentijerstvo istiskuje ugostiteljstvo

Poduzetnici, bili veliki ili mali,  ponašaju se onako kako im nalažu zadani uvjeti. Ako se cijeli niz uvjeta “posloži” tako da je složenija ugostiteljska usluga neisplativa ili slabo isplativa, za razliku od čistog rentijerstva, dobiti ćemo rast rentijerstva. To nam se upravo i događa. Među malim poduzetnicima najpopularnija je djelatnost “apartmanija” a među većim poslovnim subjektima “kvazi mobilna apartmanija”. Lijepo uređeni smještajni kontejneri sa dva ukrasna kotača, zauzimaju hektare zemljišta uz more u prostorima koji su nekoć bili kampovi a danas su zapravo poluurbanizirane zone koje sve više sliče na apartmanska naselja. Istovremeno stalno niču nove “apartmanuše”, u naravi stambene zgrade , koje se nazivaju vilama, urbanim vilama i sličnim ukrasnim nazivima u pokušaju sakrivanja običnog rentijerstva.

Usluge poput noćenja sa doručkom, polupansiona, pansiona, postaju prava rijetkost. Turizam je, i trebao bi biti, puno raznovrsniji a kvalitetno bi ugostiteljstvo trebalo biti stimulirano više od rentijerstva. Zašto je to važno ? Opet zbog ljudskog faktora. Kada se nešto iznajmljuje usluga koju pružaju stručni i uljudni ljudi nije bitna. Bitan je predmet najma. Ako se bavimo ugostiteljstvom onda je bitan i naš osmjeh i naš doma ispečeni kruh, svježe kiflice za doručak,čaj od ubranih trava, domaći med sa kaduljinih polja, jogurt iz susjedne mini mljekare i slično. Tek tada se cijeni ugostiteljska struka i vještina.

Doživljaj destinacije kroz sva čula

Stručnjaci kažu da se najdublje urezuje u mentalnu mapu miris, onda okus, opip, zvuk i tek na kraju slika. Za dojmljivu priču bitno je ponuditi doživljaj kroz sva čula i onu treću dimenziju – dušu. To može dati samo čovjek koji je pravi domaćin, ugostitelj, druželjubiv, ponosan na svoju kulturu, pristojan, nenametljiv, uslužan. Ako gubimo takve ljude onda gubimo i intenzitet cjelovitog doživljaja destinacije. Kvaliteta “Made in HR” turizma postaje upitna…

 Uzalud nam sve strategije ako nismo dosljedni u provođenju

Moje iskustvo sa ustrajnošću u provođenju akcijskih planova i projekata u Hrvatskoj uglavnom nije dobro. Plan se napravi, pompozno se najavi, dvije tri godine se radi, postižu se prvi rezultati i onda sve stane. Zastoji se događaju  zbog promjene vlasti, jer su takve promjene obilježene sa napuštanjem svih projekata prethodnika,  zbog zamora koji se javlja kod  ključnih osoba u provođenju nekog  projekta, zbog konformizma ili obične lijenosti. Gube se mjeseci i godine u održavanju privida o dosegnutim ciljevima i izbjegavanju priznanja da problem postoji.

Problem se počinje rješavati kada je prekasno, kada kulminira. Djelom se to događa i zbog stava političke elite da  svako priznanje problema znači i politički poraz.

Tako je i sa problemom “ljudskih resursa” u hrvatskom turizmu koji se “iza brda valja”.

Hoće li nas “poklopiti” već ove godine ili iduće, to će pokazati vrijeme, ali učinci ovog problema već se osjećaju poput prve kiše koja najavljuje neveru.

Očito će svatko morati, kao i do sada, brinuti o svom “kišobranu”, snalaziti se kako god zna i umije.  Sustavnog “razvedravanja” još uvijek nema na horizontu.

 

Nedo Pinezić

Izbori i turizam

Velika važnost „malih“ izbora

Izbori se približavaju. Dolazi vrijeme lokalnih izbora, vrijeme kada  građani –stanovnici općine, grada i županije i građani – turistički mikropoduzetnici, članovi turističke zajednice odlučuju.

Važnost lokalnih izbora je nepravedno podcijenjena u odnosu na „velike“ ,parlamentarne izbore. Dapače, ovi „mali“ izbori su nam životno važniji, na njima kao birači imamo najveći utjecaj.

O čemu odlučujemo na lokalnim izborima ?

O čemu odlučuje naš glas, glas naših ukućana i prijatelja, cijele naše zajednice ? Prije svega mi biramo čelne ljude naše lokalne zajednice, načelnika, gradonačelnika župana, članove općinskih i gradskih vijeća, županijske skupštine. To su mjesta na kojima se odlučuje o cijenama komunalnih naknada i usluga, o obuhvatu i namjeni prostornih planova, o načinu upravljanja javnim površinama, o infrastrukturnim i društvenim projektima i mnogim malim stvarima koje život znače.

Na lokalnim izborima biramo i predsjednike turističkih zajednica općina, gradova i županija. Predsjednik je najviše tijelo turističke zajednice i ima veliki utjecaj na rad turističkog vijeća i skupštine turističke zajednice.

Jesmo li zadovoljni komunalnim standardom i izgledom turističkog mjesta ?

Da li smo zadovoljni komunalnim standardom u kojega spada i javni prijevoz ? Da li smatramo da su cijene komunalnih usluga poput vode, odvoza smeća i slično korektne ? Da li su komunalne naknade i porezi na potrošnju kod ugostitelja te prirezi pravedni ? Da li su nam je grad, općina čisti ? Kako županija vodi brigu o mikropoduzetnicima ?  Da li turistička zajednica razvija destinacijsku ponudu, upravlja destinacijom ? Ova i slična pitanja su ona prava pitanja na temelju kojih propitujemo funkcionalnost čelništva lokalne samouprave i turističke zajednice.

Na lokalnoj razini postoji samo jedna politička opcija – rad za opće dobro

U ovim pitanjima nema politike, lijevih i desnih, ovdje se propituje efikasnost i sposobnost istaknutih pojedinaca u vođenju lokalne zajednice. Što su do sada napravili ? kakva dostignuća stoje iza njih ?

Ni sami nismo svjesni koliko svojim glasom utječemo na rješavanje nekih problema o kojima smo spremni debatirati sa svim i svakim, pisati dopise na sve moguće adrese a zapravo rješenje  leži u izboru ljudi zaduženih za komunalnu problematiku.

Umjesto na “boju dresa” pažnju usmjeriti na “rad nogu”

Na što bi trebalo obratiti pozornost pri biranju čelnika općina, gradova i županija ? Umjesto na „boju dresa“, pažnju treba usmjeriti na „rad nogu“, odnosno umjesto ideološke obojenosti bilo bi dobro obratiti pozornost na učinkovitost djelovanja. Obećanja su samo obećanja, tražite kandidate da predstave ostvarene projekte. Pitajte ih konkretna pitanja, tražite konkretne odgovore. Pitanja možete postavljati i  javno putem društvenih mreža. Na taj način, kao  građani, birači preuzimate inicijativu, postajete ono što i trebate biti – angažirani građani.

Turistički promet se ostvaruje u lokalnoj zajednici

Turistički promet cijele zemlje počiva na turističkoj ponudi svake jedinice lokalne samouprave. O ukupnoj turističkoj infrastrukturi, o razvoju ponude ovisi i atraktivnost destinacije. Gosti ne putuju (osim organiziranih grupa sa posebnim programom i posebnosti nekih hotela) zbog smještaja. Gosti putuju zbog doživljaja, zbog posebnih motiva, na neku destinaciju. U kreiranju turističke privlačnosti presudnu ulogu ima načelnik, gradonačelnik, župan koji upravlja i lokalnom samoupravom i turističkom zajednicom na prostoru što ga gost doživljava  kao turističku destinaciju.

Turistička budućnost naše zajednice ovisi i o našem glasu

Važno je izaći na izbore i birati predsjednika turističke zajednice općine, grada županije i čelnika lokalne samouprave. To je ujedno i najpravedniji, najdemokratičniji, izbor predsjednika turističke zajednice. Sada možemo pokrenuti promjenu ako nismo zadovoljni ili potvrditi postojeće čelnike ako smo zadovoljni. Mi odlučujemo. Naš angažman u predizbornoj kampanji putem svoje zajednice, udruga, društava, poznanika, prijatelja, rodbine, putem društvenih mreža može znatno utjecati na rezultate izbora. Dolazi dan kada se postavlja pitanje – što sam ja učinio za svoju zajednicu ? Nakon toga dana novu priliku čekati ćemo do novih izbora. Jesmo li svjesni da u konačnici sami kreiramo svoju budućnost, da sami stvaramo ugled svoje zajednice kao turističke destinacije ?

„Narod ima vlast kakvu zaslužuje“, turistička zajednica ima predsjednika kojega su izabrali građani. To je istina sa kojom se moramo suočiti.

 

Nedo Pinezić

Uspješne destinacije – Saalbach-Hinterglem

Skijaši su elita ?

Moram priznati da sam malo oklijevao oko pisanja ovog osvrta o Saalbachu. U medijima se naime baš (opet) bila pokrenula kampanja kako i ove godine oko 200.000 Hrvata ide na skijanje i to u inozemstvo. Po jednima je to pokazatelj da nam je još uvijek previše dobro, po drugima da Hrvatska nema samo 100 imućnih obitelji već mnogo, mnogo više. Na koncu sam odlučio priznati: i ja sam sa svojom obitelji dio te „elite“.

Išli smo u inozemstvo na skijanje iz jednostavnog razloga što, osim događanja „Snježne kraljice“, u Hrvatskoj nigdje ništa ne funkcionira kao skijalište. I tako smo umjesto nezanimljivih statističkih udjela od 1.400.000 Hrvata koji su kao turisti proveli ljetovanje na hrvatskom moru, postali dio mnogo zanimljivije mase od 200 000 Hrvata koji su se odlučili za zimovanje u Austriji.

Populacijska politika na krilima turizma

Saalbach – Hinterglemm je gradić u okrugu Zell am See, regiji Pinzgauer u Saveznoj pokrajini Salzburg, njenom zapadnom dijelu, tik „pred vratima Tirola“. Salbaška dolina prostire se u smjeru istok – zapad i dobro je zaštićena od južnih vjetrova što pogoduje dobrim uvjetima za dugu sezonu skijanja. Dolina je obrubljena Kitzbilškim Alpama s najvišim vrhom Hockhkogel – 2.249 m/nm. Saalbach se prvi puta kao naselje spominje 1222. godine a 1489. dobiva povelju sajamskog grada. Siromašan alpski poljoprivredni gradić imao je početkom 20. stoljeća nešto manje od 1.000 stanovnika. Prosperitet počinje dolaskom prvih turista, 1945. godine. Pedesete i šezdesete godine prošlog stoljeća obilježene su razvojem skijaškog sporta i zimskog turizma u Alpama koji dodatnu akceleraciju dobiva u sedamdesetim i osamdesetim godinam razvojem suvremene tehnologije za transport skijaša, uređenje staza, skijaške opreme i obuće… 1987. godine Saalbach se udružuje s Hinterglemmom u jedinstvenu općinu a za Svjetski skijaški kup 1991. objedinjen je skijaški resort Saalbach-Hinterglemm s Leonbergom. Danas sustav ima 200 kilometara uređenih skijaških staza opremljenih s 55 vučnica i 470 snježnih topova. Broj stanovnika dostigao je brojku od 2.871, od čega su njih 86% Rimokatolici, 5,5 %  Pravoslavci, 2,6% Evangelisti, 1% Muslimani, 1% otpada na sve ostale vjeroispovijesti a 3,3 % se izjašnjavaju kao ateisti.

Početak nam je isti …

U osnovi se razvojna priča u svojim počecima ne razlikuje bitno od sličnih priča u malim obalnim i otočnim sredinama u Hrvatskoj. Do onog trenutka kada je kod nas nositelj ponude postala Država (bivša), a u Austriji se je nastavilo razvijati privatno poduzetništvo vođeno jasnom vizijom nacionalnih i lokalnih vlasti. Smjestili smo se u pansionu Patis, tek stotinjak metara udaljenom od polazne stanice žičare. Pansion je izgrađen 1973. godine i do danas je ostao – isti. Isti namještaj od masivnog drva, gizane tuš kade, wc školjke opemljene „crnim daskama“… kao da je vrijeme stalo. Sve tada napravljeno i danas izgleda kao da je novo. Namještaj je izuzetno kvalitetan, sve je besprijekorno čisto. Polupansion u dvokrevetnoj sobi košta 42 eura po osobi u ovoj, našoj, nižoj sezoni. U obližnjem hotelu sa 4 **** polupansion košta 150 eura po osobi i danu. Naravno da je taj hotel neusporedivo luksuzniji od našeg skromnog pansiona. Ali mi smo došli skijati, baš kao i Rumunji, Poljaci, Mađari i mladi Austrijanci smješteni u istom pansionu, i sve što nam treba je čist i uredan smještaj s korektnim doručkom i večerom. To smo i dobili.

Statistika

Kada naši stručnjaci izrađuju algebre prosječne potrošnje turista po danu onda veći dio te formule počiva na smještaju. Tako turisti u Dubrovniku prosječno potroše više nego u Lovranu zbog više cijene smještaja. Van smještajni dio potrošnje zapravo počiva na procjeni ili na iskazu samih turista. Teško da se može osim osnovnih životnih potreba, poput kreveta i obroka, u formulu ubaciti još neki unaprijed prodani sadržaj. Na skijanju se uz smještaj nadodaje i karta za žičaru koja za 7 dana košta odraslu osobu 220 eura. S tom kartom možete koristiti i besplatan prijevoz skijaškim autobusima koji redovito povezuju smještaj s polaznim stanicama žičara. Dakle 7 polupansiona + sedmodnevna ski karta po osobi dođe 514 eura. Ako se tome doda još 15 eura po osobi za jedan obrok dnevno i još toliko za pokoje piće, na navedenu sumu treba dodati još 210 eura što već zajedno čini 724 eura po osobi za 7 dana. Ali obzirom da smo mi Hrvati i da ili idemo na odmor „kako treba“, ili ostajemo doma, sedmodnevni prosječni skijaški odmor možemo slobodno računati na bazi 1.000 eura troška po osobi, računajući i trošak puta. Dakle bilo bi to, prema navedenoj statističkoj algebri, 142 eura potrošnje po turistu dnevno. Pod uvjetom da ne pokleknete pred ponudom nekog od mnogobrojnih dućana i butika. Zamislite da se kod nas u pretplati može kupiti npr. sedmodnevna  karta za vožnju udobnim brodovima i autobusima od otoka do otoka a da su te veze ljeti češće i brže… Možda bi i naša prosječna potrošnja po gostu odskočila od elementarnog minimuma…

Turizam doživljaja

Austrijanci su dakle već odavno shvatili da se turizam ne svodi samo na krevet i tanjur. Smještajna ponuda je šarolika, pristupačna svačijim zahtjevima uz čvrsto pravilo vrijednosti za novac. U Austriji se uvijek dobije točno ono što se plati. Vrlo je jasno zašto je nešto skuplje ili jeftinije. Tu zabune nema. Sadržaja ima u svim godišnjim dobima zaista mnogo. Uz navedene skijaške kapacitete, gotovo svaki hotel ima i svoj wellness centar, postoji i gradski bazen, posebna skijališta za djecu, snowboard parkovi… U proljeće se mijenja sadržaj na istom prostoru pa do biciklističkih i pješačkih staza, visećih mostova i adrenalinskih parkova žičare prevoze bicikliste, šetače i avanturiste. Po  alpskim visovima raspoređena su planinska skloništa – bajte, zapravo potpuno opremljeni ugostiteljski objekti uređeni u tradicionalnom alpskom stilu. Svaka bajta zanimljiva je na svoj način, a nama je najzanimljivija bila bajta-muzej na 2000 metara nadmorske visine. U ovu je kameno-drveno zdanje smještena stara mini elektrana, kovačnica, mini muzej nužnika… Zamislite, u muškom wc-u iza prozirnog stakla pisoara nalazi se izlog s muzejskim primjercima urinarnika… Originalniju ideju teško je i zamisliti. U pojedinim bajtama nastupaju zvijezde „Alpskih narodnjaka“ – Oberkreinera, negdje pak nastupaju njihove prsate folk-pop zvijezde u usponu ali ima i originalnih performansi na alpskom rogu, dijatonskoj harmonici i slično.

Volimo biti “veći katolici od Pape”

Da Hrvati često ne prezaju biti „veći katolici od Pape“ najslikovije smo se uvjerili kroz način organizacije pušenja u lokalima. Znamo kako je tekla akcija u Hrvatskoj. U Austriji su odlučili da nema pušenja gdje i kad se jede. Tako u istom lokalu ne smijete pušiti npr. do 16 sati (na stazi) ili do 21 sat (u mjestu) do kada radi kuhinja. U 16 h, odnosno u 21h se iznose pepeljare na stolove, kuhinja se gasi i pušenje je dozvoljeno. Gotovo svaki ugostiteljski objekt nekoliko puta dnevno mijenja svoju ponudu. Do podne doručci, od podne do 16 h ručkovi, od 16 do 18 h zabava nakon skijanja i prije večere, od 18 do 21h večere, od 21h disko… Apres ski ili Apres swimm? Apres ski (franc. „nakon skijanja“), originalan je način zabave u vremenu od zatvaranja žičara (16 h) do početka večere (cca 19 h). Mnogobrojnim skijašima nudi se vesela atmosfera podgrijana živim muzičkim ritmovima i domaćim alkoholnim pićima na stazi, u ugostiteljskim objektima, na šankovima uz hotele… U kratkom vremenu i eksploziji dobrog raspoloženja nakon skijanja ostvaruje se dodatna potrošnja „po glavi turista“. Nadamo se da će i na hrvatskom Jadranu nakon skromnih pokušaja zaživjeti „Apres swimm“ poslije cijelodnevnog kupanja u vremenu od 16 do 19 sati.

Sportski događaji u funkciji promocije turizma

Već je opće poznata stvar da je alpsko skijanje više od nacionalnog austrijskog sporta. Austrijanci puno ulažu u sportaše ali još više ulažu u natjecanja koja se u svjetskom skijaškom kupu povremeno sele po skijaškim resortima u cilju promocije alpskog zimskog turizma. Stalni medijski fokus na natjecanja u jeku skijaške sezone znatno doprinosi medijskoj promociji austrijskog zimskog turizma. Iznimno dobro usklađeni sportski događaji sukladni sezonskoj turističkoj ponudi, austrijski su marketinški patent. Nakon skijaške sezone na red dolazi brdsko-biciklistička u kojoj se također događaju brojna sportska događanja vezana uz brdski biciklizam. Sportska natjecanja međutim dolaze na red tek nakon pune funkcije turističke infrastrukture tematski vezane uz ta natjecanja. Ovdje, na žalost, nemožemo povući usporedbu s hrvatskim turizmom. Kod nas se uglavnom produciraju skupa sportska događanja koja nemaju svoj nastavak kroz komercijalne turističke aranžmane. Hrvatski sportaši svjetskog kalibra nemaju mogućnosti promovirati turističke sadržaje sukladne sportu kojim se bave.

Reformom školstva do produljenja turističke sezone

Nedavni prijedlog za uvođenjem još jednog neradnog dana u sklopu Novogodišnjeg praznika koji bi imao za cilj ostvarenje većeg broja noćenja hrvatskih državljana u aranžmanima dočeka Nove Godine možda djeluje simpatično. Ipak austrijski primjer pokazuje promišljeniji način poticanja vansezonskog turističkog prometa na način dobitka za svih. Pomno formirane sezone imaju cilj privlačenja pojedinih ciljnih skupina turista. Tako su zimski školski praznici podijeljeni u tri dijela – Božić, Nova Godina do Tri Kralja i karnevalski tjedan u veljači. U tim terminima cijene su više (druga polovica prosinca do 6. siječnja, tri tjedna veljače). Od 6. siječnja pa do konca mjeseca cijene su niže i prilagođene turistima „Nove Europe“ ali i organiziranim dolascima učenika austrijskih i njemačkih osnovnih i srednjih škola. Naime, u programu obrazovanje rezerviran je tjedan dana školskog programa „u prirodi“ u kojem svaki učenik osnovne i srednje škole zimi uči skijati u austrijskim Alpama ili početkom ljeta plivati u jezerima južnih pokrajina ili planinariti u Alpama. Ovaj se sedmodnevni program proteže kroz cjelokupno školovanje austrijskih i njemačkih škola pa tako ovih dana skijališta vrve djecom i omladinom svih uzrasta koja stječu nove, korisne vještine, a austrijski turizam dodatni poticaj u „nižim sezonama“. Naravno da su cijene ovih aranžmana povoljnije od klasičnih komercijalnih ali volumen prometa je značajan. Kada bi se kojim slučajem hrvatski školski sustav na sličan način usklađivo s potrebama hrvatskog turizma, vjerovatno bi i hrvatski učenici dobili priliku naučiti skijati na Petehovcu, Platku, Sljemenu ili mogućim novim malim skijalištima tijekom zime, nakon praznika ali i plivati na Jadranu početkom lipnja prije ljetnih ferija. Tada ne bi bilo potrebe za uvođenjem dodatnih neradnih dana u cilju povećanja turističkog prometa u „niskim sezonama“ u planinama i na moru.

Austrijsko gospodarstvo počiva na malim i srednjim poduzetnicima

Pa tako i turizam uz poljoprivredu „drže“ obiteljski hoteli, pansioni, seljačka domaćinstva ili pak obiteljski smještaj u apartmanima i kućama za odmor kao dodatna djelatnost uz redovan posao. U ugostiteljstvu rade cijele obitelji od djedova i baka do unuka, braće i sestara. Porez na dohodak se plaća paušalno a PDV je 10 % za sve vrste ugostiteljskih usluga. Na taj način poslovanje je maksimalno pojednostavljeno a u 15 godina povremenih boravak u Austriji NIKADA nigdje nisam sreo nikakvu inspekcijsku kontrolu koja bi djelovala pred gostima na način kako je to uobičajeno kod nas. Zato nema napetosti ni nervoze. Posao predstavlja dugoročnu egzistenciju za stanovništvo, edukacijom i tehnologijom te učinkovitim sustavom upravljanja kvalitetom postiže se visoka razina usluge. Gost je najvažniji u svakom smislu, on je i glavni „inspektor“ čije primjedbe danas u eri internteta mogu djelovati pogubno. Na koncu, bili smo zadovoljni svojim aktivnim odmorom u planinama koji za nas s 0 metara morske razine poticajno djeluje na obnovu crvenih krvnih zrnaca. I to bi trebao biti dio priče o poticanju vansezonskog turizma u planinama u koju bi se pored školstva moglo uključiti i zdravstvo. No o takvim njemačkim iskustvima pisati ćemo jednom drugom prilikom.

https://www.saalbach.com/en/winter

Saalbach - Hinterglemm