Što je to obiteljski smještaj ?
Prema Zakonu o ugostiteljskoj djelatnosti to je ugostiteljska usluga u domaćinstvu i na obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu.
Prema poreznom zakonu radi se o iznajmljivanju i organiziranju smještaja za turiste.
U naravi su to ugostiteljske usluge smještaja koje organizira i vodi obitelj. Ta usluga započinje s jednom sobom i završava s malim obiteljskim hotelom. Radi se o, u razvijenim zemljama vrlo cijenjenom zanatskom, personaliziranom pristupu usluzi (craft, artigianale,). Mnogi giganti turizma započeli su svoj povijesni razvoj baš kao obiteljski smještaj. Među njima su možda najpoznatiji Hilton i Marriott.
Hrvatski obiteljski smještaj ima zaista dugu tradiciju. Tako na primjer U novinama „Jadranska straža” iz 1937. piše o „sezonskom izdavanju soba i davanju hrane u turističkim mjestima”
U „Zakonu o radnjama” iz tog doba se navodi :”Kućna radinost koju pojedinac samostalno obavlja prema mjesnim običajima, pored vlastitog kućnog gazdinstva, bez prava na primanje porudžbina, sam ili uz pripomoć članova porodice u prostorijama svog stana” – ne potpada pod „Zakon o radnjama”
Još se u istom Zakonu navodi: „Kad se izdaje stan ili daje hrana u obimu kućnog rada spomenutog u čl. 1, st.2 točka 17, takav rad neće se smatrati ugostiteljskom radnjom.”Ova zakonska regulativa potvrđuje sljednost pružanja ugostiteljskih usluga u domaćinstvu iz ranijeg perioda, još iz vremena Austro – Ugarske.
Najjači u najtežim vremenima
Značaj obiteljskog smještaja najsnažnije se raspoznaje upravo u kriznim vremenima. U Hrvatskoj je tijekom 2021., pandemijske, godine ostvareno 13,8 milijuna dolazaka i 84,1 milijuna noćenja.
U usporedbi s rezultatima rekordne, pretpandemijske, 2019. godine, u 2021. godini ostvareno je 67 posto dolazaka i 77 posto noćenja iz 2019. godine.
Prema vrsti smještaja najviše noćenja ostvareno je u objektima u domaćinstvu (32,1 milijuna). U kampovima i hotelima ostvareno je gotovo pola manje (17,4 milijuna) i (15,7 milijuna) prometa nego u domaćinstvima.
U Domovinskom ratu domaćinima su pomagali gosti, slali humanitarnu pomoć, primali domaćine u svoj dom, lobirali za međunarodno priznanje Hrvatske i zaustavljanje rata…Domaćini iz drugih krajeva Hrvatske prvi su prihvatili u svoj dom ljude s potresom pogođenih područja Sisačko – Moslavačke i Zagrebačke županije, Grada Zagreba.
Vjerni gosti su posebno vezani za svoje domaćine, za mjesto odmora kao svoj „drugi dom”.
Svako domaćinstvo pridonosi kreiranju poslova
U jednom domaćinstvu, jedna dvokrevetna soba s doručkom angažira pola radnog vremena jedne osobe (kreira se „pola radnog mjesta“).
• Na svakih 5 soba kreira se jedan posao pospremanja, čišćenja, pranja, glačanja.
• Na svakih 20 soba kreira se uposlenost jednog kućnog majstora, jednog internet administratora.
• Na svakih 40 soba kreiraju se uposlenja po jednog vozača – pratitelja, trgovca – prodavača, vodiča, kuhara, konobara…
• Na svakih 40 soba turizam kreira 16 poslova,
• 2.000 soba kreira 800 poslova
• Kad ne bi bilo smještaja u domaćinstvu i ostvarenih noćenja, ne bi bilo ni kreiranih poslova.
Obiteljski smještaj i demografija
Obiteljski smještaj doprinosi prihodima domaćinstva onda kada su drugi, osnovni prihodi poput plaća i mirovina nedostatni. Ako možemo osigurati dobar životni standard i prihod s kojim možemo plaćati sve obaveze i još putovati po svijetu kao slobodni ljudi a ne najamni radnici, zašto se ne bismo odlučili za takav pristup ? Hrvatska obala i otoci već bi davno bili bez stanovništva da nije bilo turizma, osobito obiteljskog turizma.
Imajući sve ovo u vidu neshvatljivo je ponašanje vlasti prema obiteljskom smještaju. Porezna presija i niz restriktivnih zakona i mjera vode prema potpunoj deturistifikaciji lokalnog stanovništva.
Da navedem samo one najaktualnije:
Zakon o turizmu sadrži klauzule o zabrani izdavanja novih rješenja za legalno iznajmljivanje smještaja turistima ako se prema određenoj metodologiji zaključi da je destinacija u prekomjernom turizmu. To na prvu zvuči čak i razumno ali se pri kreiranju takvog zaključka uzimaju u obzir samo registrirani turistički kapaciteti kao oni na koje se restrikcija odnosi iako u izračunu opterećenja čak i veću težinu imaju tako zvani „nekomercijalni turistički kapaciteti“ odnosno stanovi i kuće za povremeni boravak, „za odmor“. Zakon ne predviđa restrikciju izgradnje takvih stanova za prodaju niti novih turističkih kapaciteta u tako zvanom skupnom smještaju kao što su hoteli, kampovi, aparthoteli i slično. Restrikcije se odnose na (ne) izdavanje rješenja i kategorizacije (legalizacije smještaja turista) za postojeće objekte rezidenata, domicilnog stanovništva.
Drugi zakon, Zakon o upravljanju i održavanju zgrada donosi restrikciju i penalizaciju onim vlasnicima stanovima koji ih namjeravaju iznajmljivati turistima. Da bi mogli legalno iznajmljivati takav stan moraju ishoditi suglasnost od čak 80% suvlasnika zgrade. Ako pak ishoduju takvu suglasnost i iznajmljuju stan turistima onda plaćaju duplu pričuvu. To se odnosi na sve zgrade s više od 4 stana koji imaju različite vlasnike.
Zakon o lokalnim porezima je izmijenjen na način da se dio zgrade koji se povremeno iznajmljuje (iznajmljuje turistima) tretira kao kuća za odmor i na njega se obračunava porez na kuće za odmor, uskoro porez na nekretnine iako se već za kompletnu zgradu obračunavaju komunalna naknada i odvoz otpada po tarifi za poslovne subjekte. Iako se na te dijelove zgrade koji se povremeno iznajmljuju plaća paušalni porez na dohodak od imovine.
Konačno zakon o porezu na dohodak će se mijenjati tako da će se razredi paušalnog poreza na iznajmljivanje smještaja turistima povisiti za 650%. Umjesto donje granice od 20 eura po kreveta uvodi se minimum od 150 eura, umjesto gornje granice od 199 eura uvodi se gornja granica od 300 eura. To se odnosi na razvijena turistička mjesta koja čine 90% ukupne ponude smještaja u domaćinstvu.
Strategija uništenja obiteljskog smještaja
Iz svega je razvidno da se zacrtana strategija smanjenja i uništenja obiteljskog smještaja provodi u djelo kroz cijeli niz zakona kojima će se stjecanje drugog dohotka na taj način učiniti neisplativim. Konačan cilj je deturistifikacija lokalnog stanovništva, onemogućavanje stjecanja koristi od turizma za lokalno stanovništvo. To opet vodi ka oslobađanju atraktivnog prostora i atraktivnih nekretnina od domicilnog stanovništva.
Deturistifikacija lokalnog stanovništva
Deturistifikacija lokalnog stanovništva je pojava kod koje se ukidaju koristi od turizma za lokalno stanovništvo. Ona se očituje najprije promjenom vlasništva nad privatiziranim hotelskim kućama gdje nestaje udio vlasništva lokalne zajednice, zamjenom domaćih zaposlenika u turizmu za strane, stalnih radnika za sezonske. Nastavlja se prestankom otkupa domaćih proizvoda, prestankom suradnje hotelskih kuća i domaćih vlasnika smještajnih objekata. Konačno se vrši pritisak prema lokalnim i državnim vlastima kako bi se onemogućilo pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu. Najprije su ukinuti pansioni a sad su na red došli apartmani (kategorizirani stanovi).
Turizmofobija kao krajnji rezultat
Turizmofobija koju smo mogli pratiti u nekim regijama Španjolske rezultat je razvoja takvog turizma koji zapošljava strane sezonske radnike umjesto domaćih, gdje se uvoze hrana i piće, turizma kojim upravljaju strane korporacije. Takav razvoj je potpuno “odmaknuo” lokalno stanovništvo od koristi koje turizam donosi. Izgrađeno je na tisuće hotela koji vrše ogroman pritisak na komunalnu infrastrukturu, na ekologiju a bez konkretne koristi za lokalnog čovjeka. Lokalnim ljudima su znatno pogoršani uvjeti života a oni nemaju koristi, nemaju prihoda, zaposlenja, od takvog turizma.
Strah i mržnja prema turizmu i turistima (turizmofobija) nastaju kao rezultat isključivanja domicilnog stanovništva od koristi koje turizam donosi. Deturistifikacija lokalnog stanovništva rezultira odbojnošću prema turizmu na štetu svih dionika.
www.nedopinezic.com