Objavljeno

ŽIVIMO NA NAJLJEPŠOJ, NAJDOSTUPNIJOJ PLAŽI EUROPE

Plaža u predvorju

Zamislite da je Hrvatska na primjer popularno splitsko kupalište Bačvice. I svi Hrvati i nacionalne manjine (4,15 mil. st.) žive na Bačvicama. Split je Europska unija u kojoj živi 511,8 milijuna stanovnika. Kada stanovnici Splita zažele šetnje uz more, kupanja, morskog zraka, jednostavno se spuste na Bačvice. Kada se onih pola milijarde stanovnika Europske unije zaželi toplog mora , ugodnog za kupanje ali i za šetnju uz obalu, ronjenje, jedrenje ili jednostavno uživanje u morskom zraku, krenu prema Mediteranu. Europski Mediteran je poput jadranske obale spram Splita. Možeš iz Splita i sjevernije i južnije, i brodom i kopnom pa čak i zrakom, ali ako se odlučiš zadnji čas onda ti je najbolje otići na najbližu plažu. Na Bačvice. U Hrvatsku. Tako je Hrvatska zapravo najljepša plaža u predvorju većine zemalja Europske unije. Do nje se stiže već za nekoliko sati vožnje automobilom, leta zrakoplovom, plovidbe brodom, i par sati duže vožnje autobusom ili vlakom. Hrvatska je najljepša, najdostupnija plaža Europe.

Život na plaži

Zamislite da ste rođeni na plaži, da živite na plaži, da imate svoj vlastiti prostor na najtraženijoj plaži Europe. Kada bi se rodili na 100 kvadrata Bačvica, vjeroJatno biste tamo imali svoj ugostiteljski objekt,  prodavali biste sladoled, držali školu jedrenja, tečajeve plivanja i ronjenja, pokrenulo bi se tu još i dodatnih usluga od masaže, pedikure, manikure, prodaje i najma opreme za more …svašta nešto. Jer ste vi tu rođeni, tu živite, to je vaš bokun zemlje a „mušterije“ same dolaze. Posla imate koliko hoćete jer vas ima samo 0,8 % od ukupnog broja potencijalnih gostiju. Toliko ima naime stanovnika Hrvatske u odnosu na ukupan broj stanovnika ostalih zemalja Europske unije. Čak i nešto manje. Naša „plaža“ ima površinu od 56.594 km2 a na jedan kilometar kvadratni naše plaže živi sve manje stanovnika (2001. 78,4, 2011 75,8 stanovnika na 1km2). Sve govori u prilog mogućnosti dobrog života na vlastitoj zemlji,u vlastitom domu. Ne traži se izmišljanje svemirske tehnologije, ne mora se ulagati bogatstvo u promociju kojom se privlači potrošače. Gosti, potrošači sami dolaze a na vama je samo da se prilagodite potražnji, da budete fini, uljudni, da sve bude ugodno čisto, lijepo. I baš bi život mogao biti lijep. Život na najljepšoj, najdostupnijoj plaži Europe.

 

Zašto bi bilo jednostavno kada može komplicirano ?

E ali. Uvijek postoji neko ali kada imaš ono što svi žele. A svi žele našu plažu. Pa se onda izmišlja tisuću i jedan razlog zašto ne možemo živjeti na plaži i od plaže. Za život na plaži treba dobro platiti razne koncesije, jer od te plaže moraju živjeti i oni koji ne rade ništa u vezi s plažom. Pa ti to ne možeš platiti a nudi ti se pristojan novac da svoje mjesto na plaži ustupiš nekom drugom koji će moći platiti što treba i gdje treba. Ti ćeš zato školovati svoju djecu u vrhunskim školama nakon čega će odmah moći otići sa plaže, u „Split“, ili „Solin“, Berlin, Amsterdam… I tako na našu „plažu Hrvatsku“ dolaze drugi ljudi, uglavnom onda kada je na njoj najugodnije i kada se na njoj traži mjesto više, kada se može dobro zaraditi…

Budućnost Hrvatske

Kome drago, kome krivo, budućnost Hrvatske je turizam. I sve ono što je uz turizam vezano. Malo je toga što se ne vezuje uz turizam, turizam prati sve, od IT tehnologije do zbrinjavanja otpada ,  sve vrsta gradnje do svih vrsta prometa, od proizvodnje hrane do izrade digitalnih aplikacija. Cijela paleta proizvoda i usluga vezuje se uz turizam. 90 % hrvatskog turizma je izvozno orijentiran i po sve proizvode i usluge kupac dolazi sam, nemamo troškova dostave. Dakle turizam će u Hrvatskoj i dalje rasti, posao će cvasti a tko će od toga imati koristi, to je drugo pitanje. To je zapravo pravo pitanje.

 

Pitanje svih pitanja

Demografija i migracijski trendovi su zapravo temeljni pokazatelj socio-ekonomskih kretanja neke zemlje. U najnovijem izvješću Eurostata od 10.7. 2017. vidi se trend kretanja u skupinama zemlja sa negativnim i pozitivnim predznakom. Tako podaci za 2016.  godinu govore da je Europska unija bogatija za 1,5 milijuna stanovnika pri čemu je broj umrlih i rođenih podjednak. To znači da je ovih 1,5 milijuna plusa rezultat vanjske migracije. Novih stanovnika ima 0,3%.

Prema podacima Eurostata na 1000 stanovnika najviše je novih, 14,5 u Luksemburgu, zatim Švedskoj 14,5, Malti 13,8 nakon koje slijedi Hrvatska sa 10,6. pa tek onda Austrija, Njemačka, Cipar itd. Međutim istovremeno negativan trend na 1000 stanovnika pogađa najviše Litvu (-14,2), Latviju (-9,6), slijedi Hrvatska (-8,7), pa Bugarska, Rumunjska …

U prošloj godini broj stanovnika je povećan u Njemačkoj za 642,3 tisuće ljudi, Velikoj Britaniji (koja se još uvijek vodi u statistici) za 426 tisuća, Francuskoj za 274,5 tisuća itd. Uglavnom u plusu su zemlje „Zapadne Europe“. Istovremeno zemlje „Istočne Europe“ , osobito sa Balkana i Baltika gube najviše stanovnika. Rumunjska je izgubila u prošloj godini 122 tisuće, Bugarska 51,9 tisuća, Litva 40,7 tisuća, Hrvatska 36,5 tisuća i Latvija 18,9 tisuća stanovnika. Najviše stope nataliteta bilježe se u Irskoj (13,5 djece na 1000 stanovnika), Švedskoj i Velikoj Britaniji, Francuskoj.

Najniže stope nataliteta bilježe južne i balkanske zemlje: Italija (7,8 na 1000), , Portugal (8,4 na 1000), slijede Grčka, Španjolska, Hrvatska i Bugarska. (9 na 1000). Najviša stopa smrtnosti koja je premašila rođenje bila je u Bugarskoj, Litvi, Rumunjskoj, Hrvatskoj, Latviji i Mađarskoj. Zemlje u kojima broj stanovnika raste su Njemačka (82,8 mil), Francuska (67 mil.), Velika Britanija (65,8 mil.), Italija (60,6 mil.), Španjolska 46,5 mil.), Poljska (38 mil.). Švedsko stanovništvo raste prema boju od 10 milijuna a Bugarsko pada prema kritičnoj granici od 7 milijuna stanovnika. Demografija je pitanje svih pitanja.

 

Paradoks uspješnog turizma i rapidnog pada broja stanovništva

Jedno od najintrigantnijih pitanja danas u Hrvatskoj je vezano uz dijametralno suprotstavljene trendove u turizmu i demografiji. Dok s jedne strane turistički promet raste i stalno se investira u nove smještajne kapacitete, broj stanovnika samo u 2016. godini manji je za 36,5 tisuća, prema podacima Eurostata. Poznati stručnjak za demografiju dr.Stjepan Šterc, procjenjuje da su ukupni godišnji gubici stanovništva u Hrvatskoj , što zbog mortaliteta što zbog emigracije oko 90.000. To znači da bi u već za deset godina Hrvatska mogla pasti na samo 3 milijuna stanovnika. S druge stane, Željka Lastrović u novom broju stručnog časopisa Lider navodi da bi 2025 u Hrvatskoj moglo biti ostvareno čak 114 milijuna noćenja, gotovo 50% više nego sada. Moglo bi se zaključiti : što smo uspješniji u turizmu, to nas manje ima !

 

Vrijeme je za reviziju razvojnog modela turizma

Pomalo svima postaje jasno da ovakav model razvoja turizma koji se provodi zadnjih dvadeset godina ne doprinosi osnovnom cilju – demografskoj stabilnosti. Zašto je to važno ? Bez demografske stabilnosti društveni standard i politička , socijalna stabilnost nisu mogući. Ako se sve veće obaveze „natovaruju“ na sve manji broj stanovnika, u jednom trenutku „puca kičma“ održivosti. Već sada zdravstveni sustav je „iščašeni disk“ a kolapsom mirovinskog doći će do velikog urušavanja standarda građana. Radno aktivno i produktivno stanovništvo iseljava a ono je nositelj održivosti razvoja. Turizam na „naj plaži Europe“ mora se razvijati prije svega u smjeru omogućavanja egzistencije mladim obiteljima. Više nije strateško pitanje koliko ćemo ostvariti noćenja i financijskog prometa ukupno već je pravo pitanje kako taj rast prometa utječe na kvalitetu života lokalnog stanovništva na egzistenciju mladih obitelji. Razvoj industrije turizma koja koristi sezonske radnike i koja će domaće radnike nastojati zamijeniti nekim stranima (ako ih nađu) koji neće stalno živjeti u Hrvatskoj već samo sezonski migrirati, nije niti malo doprinijeo poboljšanju demografskih trendova u našoj zemlji. Navedeni podaci to jasno potvrđuju. Vrijeme je za promjenu modela razvoja.

 

Održivi i odgovorni razvoj turizma

U prvom planu poticaja svih razina treba biti obiteljsko mikropoduzetništvo u turizmu i pratećim djelatnostima. Na „svojoj plaži“ bismo konačno mogli moći živjeti od svog rada. Takav pristup nije ništa novo. Sa sličnim su se problemom susrele i zemlje alpskog područja ali i mnoge druge zemlje na jugu i istoku Europe imaju slične probleme. Razlika je u tome da nitko od njih ne živi na najljepšoj, najdostupnijoj plaži Europe. Zato  se moraju truditi desetljećima da preokrenu negativne u pozitivne trendove i to sa puno znanja , upornosti, kompetencija čak i u visoko razvijenim zemljama. U našem slučaju u pitanje dolazi egzistencija cijele zemlje, cijele nacije.

Vremena za „promjenu kursa“ ima sve manje ali ona posljednja vrijednost koja nam ostaje i koju moramo očuvati kao zalog budućnosti pa i po cijenu skromnog življenja, to je naša zemlja, naša najljepša, najdostupnija plaža Europe.

 

Nedo Pinezić

nedopinezic.com

Objavljeno

TURIZAM I KONZUMERIZAM

KONZUMERIZAM – BOLEST OVISNOSTI

Neoliberalni društveni sustav, koji se najbolje očituje kroz konzumerizam – bolest ovisnosti suvremenog društva, „pojeo“ je sve tisućljetne pozitivne tekovine zapadne civilizacije.

„Posjedovati a ne biti“, moto je društva u kojemu živimo, gdje se materijalne vrijednosti stavljaju ispred i iznad svega. Dobar automobil, kuća, stan,  jahta,… daleka i skupa turistička putovanja uz korištenje raskošnog smještaja, blagovanja u prestižnim restoranima…  Sve to fotografirano, dokumentirano da bi se moglo pokazati prijateljima i „prijateljima“, rodbini, znancima sa osnovnim ciljem buđenja ljubomore i divljenja našim uspjesima. To su simptomi konzumerizma u turizmu.

NEZASITNA GENERACIJA

Ovakav životni stil promoviraju nezasitne generacije stasale u okruženju neimaštine, i sveopće nestašice izazvane ratovima i restrikcijama utopističkih ideologija koje su zavladale nakon drugog svjetskog rata u pola podijeljenog svijeta. Kada danas promatramo mentalitet ljudi iz postsocijalističkih zemlja i zemalja u tranziciji, nezaobilazan je taj grč za materijalnim ispunjenjem i dokazivanjem. Turistička ponuda prati takvu potražnju pa se i „luksuz“ spušta na razinu dostupnu širokom puku „materijalista“. Raskošni resorti, kruzeri, bogate trpeze u all inclusive aranžmanima, sadržaji su na koje se „pale“ generacije „Baby boomersa“(generacija rođenih za vrijeme i neposredno nakon 2. svj. rata). Naravno da cijela mašinerija konzumerističke industrije podupire potražnju emitiranjem cijelog niza sadržaja kroz masovne  medije kojima se kao primjer uspješnosti predstavljaju materijalno dobro situirani ljudi. Ta se glad i dalje hrani neprekidnim procesom imigracije milijuna ljudi iz ratom, sukobima i nemirima pogođenih zemalja u zemlje zapadne demokracije. Ti ljudi su suočeni sa konzumerističkim mjerilom uspješnosti i velika većina prihvaća takav život.

GRADIMO LI TURISTIČKU PONUDU ZA GENERACIJU NA ODLASKU ?

Ipak, svijet se mijenja. Digitalna industrijska revolucija skinula je veto sa slobodne razmjene informacija, masovni mediji polako gube svoj utjecaj. Televizijski program pa i tiskane medije već generacija X  (generacija rođenih od 1960 do 1980.) mnogo manje konzumira. Millenniansi (generacija rođenih od 1980. do 2000.),pak gotovo ne prate ništa što nije na digitalnim platformama. Silom prirode, generacija baby boomersa polako odlazi sa životne scene i više nije prevladavajuća. X generacija sada je „u najboljim godinama“ kada polako osvještava ono što Millenniansi već dobro znaju. Millenniansi  ne žele robovati materijalnim vrijednostima i cijeli život otplaćivati zajmove za nekretnine i pokretnine na koje još moraju plaćati i poreze. Mlade generacije ne kupuju automobile, stanove, niti kuće, još manje brodove i vile. Jedino što kupuju to su digitalni uređaji i bicikli. Sve drugo unajmljuju, „šeraju“, dijele. Od tuda i naziv za novu ekonomiju, ekonomiju dijeljenja ili „sharing economy“. Millenniansi će već za desetak godina biti prevladavajući putnici, turisti, gosti. Oni nisu očarani raskošnim sadržajima, oni traže doživljaj. Umjesto raskošne vile rađe će isprobati noćenje u kući na stablu. Umjesto „švedskog stola“ kušati će lokalne prirodno uzgojene proizvode. Sve su više vegetarijanci, jedu male obroke, paze na kvalitetu hrane, traže izgubljene temeljne vrijednosti društva. Iako se ništa neće promijeniti naprasno, preko noći, planiranje razvoja turističke ponude u slijedećih dvadeset godina jednostavno mora slijediti tranziciju profila putnika.

KREIRANJE PONUDE „OBUVANJEM CIPELA BUDUĆIH PUTNIKA“

Smisleno, marketinški organizirano kreiranje ponude započinje proučavanjem budućih korisnika naših usluga. Jednostavno „moramo ući u cipele budućih gostiju“

Među Millenniansima ima do sada prepoznatih pet osnovnih tipova , „persona“ : Achivers, Sparks, Stampeders, Fierfliers, Simple lifers. Na ovome mjestu ćemo iznijeti glavne karakteristike putnika koji će zavladati svijetom turizma u slijedećih dvadeset godina. Achiversi su vrlo organizirani i nastoje sve što rade raditi punim angažmanom. Sparksi su izuzetno ekološki savjesni, kreativni, neovisni i žele ostvarivati pozitivan utjecaj na okolinu. Simple lifersi su opušteni, žele ići „lagano kroz život“ , vrlo su komotni, zadovoljni nekompliciranom rutinom. Firefliersi su aktivni, spontani, bezbrižni, željni zabave i željni akcije pozitivne za svijet. Stampedersi žele biti u centru svih zbivanja i žele sudjelovati u svim važnim događajima.

TRANZICIJA

Vrijeme u kojemu živimo, na početku digitalne industrijske revolucije, vrijeme je tranzicije svijesti i ponašanja prosječnog putnika. Već sada uočavamo prve znakove zasićenja jednoobrazne ponude na svim razinama kvalitete. Ljudi postaju konkretniji u svojim preferencijama. Obitelji sa djecom traže mjesta sa određenim sadržajima u kojima će uživati djeca, vlasnici kućnih ljubimaca traže destinacije gdje su ljubimci dobrodošli, cikloturisti traže destinacije i smještaj sa što višim stupnjem infrastrukturne i servisne usluge za ciklomobilnost. Pješaci, ljubitelji prirode, ljudi koji preferiraju aktivan odmor u kombinaciji sa opuštanjem i uživanjem u autohtonoj enogastronomiji … Desetine „persona“, zamišljenih osoba današnjih putnika, traže okruženje naklonjeno njihovom stilu života. Potraga za takvim okruženjem sve je više individualna, samostalna, istraživačka. Traži se sloboda kreiranja slobodnog vremena bez detaljnih predefinicija. Važna je dostupnost informacija sa liste želja pojedine „persone“.

LABELING, BRENDIRANJE, SPECIJALIZACIJA PONUDE

Aktualna događanja u hotelskoj industriji zorno pokazuju potreban smjer kretanja. Kinder hoteli „Amarin“ u Rovinju i „Vespera“ u Malome Lošinju, brendirani su i specijalizirani hoteli koji najpreciznije pogađaju želje tržišnog segmenta obiteljskog odmora. Ne treba ni isticati da su ti hoteli izuzetno dobro popunjeni sa nadprosječnim cijenama u segmentu ponude. Sličnim putem ide još jedna hotelska grupacija, „Valamar“, u Rapcu gdje se posebno profiliraju obiteljski hoteli i hoteli za parove bez djece. Ljudi zrelijih godina, čija su djeca odrasla, povremeno trebaju malo odmora od unuka i vrijeme posvećeno jedno drugome. No postoje i hoteli koji su posvećeni upravo unucima i bakama i djedovima koji ipak imaju više slobodnog vremena na raspolaganju za kvalitetno druženje sa svojim unučićima. Tržišnih segmenata , „persona“ ima preko stotinu i današnja se turistička ponuda nastoji prilagoditi profilu željenog gosta. Sve su ovo naznake racionalnijeg, smislenijeg provođenja slobodnog vremena gdje traženje raskoši i potpirivanje jala susjeda više nisu glavni motiv putovanja. Putovanje je danas životna potreba. Fizički, psihički, socijalno uvjetovana potreba . Traži se nešto čega nemamo dovoljno u životnoj sredini, bio to mir, dobra hrana, ljepota prirode, komunikacija sa ljudima, zbližavanje obitelji … Obiteljski smještaj ima veliku priliku da se „razgrana“  prema svim poznatim segmentima potražnje. Prvi korak na tom putu je transformacija vlasnika smještaja od iznajmljivača u domaćina, zatim udruživanje sa drugim domaćinima kroz klubove kvalitete te stalna edukacija i prihvaćanje standarda usluge prema željenoj specijalizaciji.

ŽIVIMO  ONO ŠTO NUDIMO NAŠIM GOSTIMA

Vjerodostojnost naše ponude vidljiva je kroz iskrenost kojom živimo ono što nudimo. Ako volimo kućne ljubimce i sami imamo ljubimca, naša „pet friendly“ ponuda dobiti će na vrijednosti. Ako makar i rekreativno vozimo bicikl, moći ćemo mnogo lakše „ući u cipele“ cikloturista i shvatiti sve njegove potrebe. Naš će „bike friendly“ smještaj dobiti na cijeni.

SAMI BIRAMO BUDUĆNOST

Zanemarivanjem suvremenih trendova dolazimo u opasnost zaostajanja i nekonkurentnosti na tržištu. To nam se može dogoditi čak i ako lijepo opremimo smještaj, ako sve izgleda dobro a nema „duše“, nema ugađanja, specijalizacije. Biti prosječan, ponudom isti ili sličan tisućama drugih, znači „utopiti se u masu“ ponude. Tada nam preostaje jedino marketinško sredstvo kojim privlačimo gosta – spuštanje cijene.

Materijalizam živi i živjeti će i dalje, osobito na našim prostorima, ali mijenjati će se omjer gostiju koji biraju raskoš u korist onih koji biraju doživljaj.

Nedo Pinezić

nedopinezic.com

Objavljeno

Da li hrvatski turizam ulazi u kritično razdoblje ?

Hrvatski turizam i ove godine bilježi pozitivne trendove i

Ide nam dobro ali …

Ovako neobično pitanje u godini kada bilježimo pojačan interes sa gotovi svih ključnih tržišta, čini se suvišnim.

Zaista hrvatskom turizmu pušu povoljni vjetrovi “u krmu”, pa se , i zbog tog razloga, sve vrti oko turizma, turizmom se svi žele baviti, turizam “spašava hrvatsku ekonomiju”. Brojke su iz godine u godinu bolje u svakom pogledu i privlače nove i nove investicije, uglavnom u smještajne kapacitete.

Ipak, staro iskustvo kaže “kada ti ide jako dobro, moraš raditi još više”, odnosno “dobra žetva” nije razlog za “zapuštanje zemlje”.

 Tko će raditi ?

Na žalost intenzitet investicija u građevine ne prati u jednakoj mjeri i ulaganje u ljude. Ljudi su trošak. Nužno zlo. Što zbog jedne od najvećih stopa doprinosa na plaću u Europskoj uniji, što zbog pohlepe vlasnika turističkih kompanija, turistički i ugostiteljski radnici u Hrvatskoj imaju prosječno najniže plaće. Onda kada rade, a rade sve manje. Zastupljenost sezonskih radnih mjesta u velikim kampovima i hotelskim kompanijama kroz dvadeset godina višestruko je uvećana. Rad na neodređeno privilegija je tek rukovodećih kadrova, svi ostali bi trebali sa prosječnom sezonskom zaradom od 16 – 20.000 kn živjeti 12 mjeseci. To bi značilo da, u najboljem slučaju, sezonski radnici u turizmu mjesečno raspolažu sa 1.600,00 kn. Da je ovaj iznos i dvostruko veći , još uvijek bi bio daleko ispod hrvatskog prosjeka koji se kreće oko 5.400,00 kn. Plaće u uslužnim djelatnostima, u koje spada i turizam, niže su od prosječnih za više od trećine.

Sve navedeno dovoljno je motivirajuće da stručni i sposobni turistički i ugostiteljski radnici svoju egzistenciju potraže izvan granica RH, u zemljama gdje su ova zanimanja deficitarna ali i cijenjena. Turistička industrija traži hitno donošenje mjera za “uvoz” radne snage. Pitanje je da li bi i te mjere pomogle. Naime sadašnje plaće i uvjeti rada u Hrvatskoj malo kome su atraktivniji od uvjeta u zemljama u koje i sami hrvatski građani odlaze “trbuhom za kruhom”.

Strani radnici kao zaposlenici u stranim tvrtkama na privremenom radu u Hrvatskoj ?

Kada se uspoređuje neto i bruto plaća, prema nekim informacijama, bugarski i rumunjski radnici, na primjer, zaposleni u talijanskim tvrtkama koje obavljaju usluge u Hrvatskoj, ostvaruju bolje plaće kao talijanski zaposlenici nego što bi imali plaću kao hrvatski zaposlenici . Da li to znači da će u vrlo skoroj budućnosti primjerice talijanske tvrtke za čišćenje smještajnih kapaciteta obavljati te poslove za naručitelje iz Hrvatske sa zaposlenicima imigrantima iz Hrvatske ili neke druge zemlje, koji primaju plaću u Italiji ? Taj bi se princip mogao početi primjenjivati i na ostale uslužne djelatnosti ali i u drugim sektorima poput građevinskog …

Neodgovarajući školski sustav kreira neodgovarajuća zanimanja

Ako bi se htjelo brzo djelovati i mijenjati stanje po kojemu kronično nedostaje određenih profila zanimanja a istovremeno “sa faksa na burzu” svake godine seli cijela generacija budućih ekonomskih emigranata, moralo bi se početi od škole. Kurikularna reforma je postala pojam koji nema više nikakve veze sa korjenima problema već predstavlja novi kamen podjele i smutnje među različitim svjetonazorima. Istina je mnogo jednostavnija i duboko bolna. Promjene školskog sustava ne žele upravo oni iz prosvjetnih i akademskih krugova koji se, tobože, zalažu za reforme ali po nekom svom  modelu. To čine „sa figom u džepu“ jer znaju da bi u svakoj reformi zapravo izgubili stečene privilegije.

Prosvjeta vrvi nepotizmom, obrazovni programi se kreiraju prema profilu nastavnika, profesora i njegovoj potrebi za očuvanjem svog statusa a ne prema potrebama tržišta. Vanškolski sustav dodatnog učenja , „instrukcija“, narastao je do razmjera velikog obrtaja novca u sivoj i crnoj zoni i odličan dodatni izvor prihoda redovnim nastavnicima i profesorima.  Kako u takvom sustavu brzo i uspješno “prekvalificirati” nezaposlene i uključiti ih u svijet rada, stvaranja i zadovoljstva ?

Rentijerstvo istiskuje ugostiteljstvo

Poduzetnici, bili veliki ili mali,  ponašaju se onako kako im nalažu zadani uvjeti. Ako se cijeli niz uvjeta “posloži” tako da je složenija ugostiteljska usluga neisplativa ili slabo isplativa, za razliku od čistog rentijerstva, dobiti ćemo rast rentijerstva. To nam se upravo i događa. Među malim poduzetnicima najpopularnija je djelatnost “apartmanija” a među većim poslovnim subjektima “kvazi mobilna apartmanija”. Lijepo uređeni smještajni kontejneri sa dva ukrasna kotača, zauzimaju hektare zemljišta uz more u prostorima koji su nekoć bili kampovi a danas su zapravo poluurbanizirane zone koje sve više sliče na apartmanska naselja. Istovremeno stalno niču nove “apartmanuše”, u naravi stambene zgrade , koje se nazivaju vilama, urbanim vilama i sličnim ukrasnim nazivima u pokušaju sakrivanja običnog rentijerstva.

Usluge poput noćenja sa doručkom, polupansiona, pansiona, postaju prava rijetkost. Turizam je, i trebao bi biti, puno raznovrsniji a kvalitetno bi ugostiteljstvo trebalo biti stimulirano više od rentijerstva. Zašto je to važno ? Opet zbog ljudskog faktora. Kada se nešto iznajmljuje usluga koju pružaju stručni i uljudni ljudi nije bitna. Bitan je predmet najma. Ako se bavimo ugostiteljstvom onda je bitan i naš osmjeh i naš doma ispečeni kruh, svježe kiflice za doručak,čaj od ubranih trava, domaći med sa kaduljinih polja, jogurt iz susjedne mini mljekare i slično. Tek tada se cijeni ugostiteljska struka i vještina.

Doživljaj destinacije kroz sva čula

Stručnjaci kažu da se najdublje urezuje u mentalnu mapu miris, onda okus, opip, zvuk i tek na kraju slika. Za dojmljivu priču bitno je ponuditi doživljaj kroz sva čula i onu treću dimenziju – dušu. To može dati samo čovjek koji je pravi domaćin, ugostitelj, druželjubiv, ponosan na svoju kulturu, pristojan, nenametljiv, uslužan. Ako gubimo takve ljude onda gubimo i intenzitet cjelovitog doživljaja destinacije. Kvaliteta “Made in HR” turizma postaje upitna…

 Uzalud nam sve strategije ako nismo dosljedni u provođenju

Moje iskustvo sa ustrajnošću u provođenju akcijskih planova i projekata u Hrvatskoj uglavnom nije dobro. Plan se napravi, pompozno se najavi, dvije tri godine se radi, postižu se prvi rezultati i onda sve stane. Zastoji se događaju  zbog promjene vlasti, jer su takve promjene obilježene sa napuštanjem svih projekata prethodnika,  zbog zamora koji se javlja kod  ključnih osoba u provođenju nekog  projekta, zbog konformizma ili obične lijenosti. Gube se mjeseci i godine u održavanju privida o dosegnutim ciljevima i izbjegavanju priznanja da problem postoji.

Problem se počinje rješavati kada je prekasno, kada kulminira. Djelom se to događa i zbog stava političke elite da  svako priznanje problema znači i politički poraz.

Tako je i sa problemom “ljudskih resursa” u hrvatskom turizmu koji se “iza brda valja”.

Hoće li nas “poklopiti” već ove godine ili iduće, to će pokazati vrijeme, ali učinci ovog problema već se osjećaju poput prve kiše koja najavljuje neveru.

Očito će svatko morati, kao i do sada, brinuti o svom “kišobranu”, snalaziti se kako god zna i umije.  Sustavnog “razvedravanja” još uvijek nema na horizontu.

 

Nedo Pinezić

Objavljeno

Turizam i upravljanje nekretninama

Turistička kretanja su refleks, odraz stanja društva u prostoru i vremenu

Uobičajeno je da se u Hrvatskoj više raspravlja o posljedicama nego o uzrocima nekog novog stanja. Takav se pristup primjenjuje na sva važna društvena pitanja pa tako i na turizam. Zaokupljeni posljedicama koje nas neposredno pogađaju, pokušavamo „kupiti još malo vremena“ za zadržavanje dosadašnjeg stanja. Ako za usporedbu uzmemo borbu protiv poplava, takvi napori zadržavanja dosadašnjeg stanja mogli bi se usporediti s gradnjom „zečjih nasipa“ koji mogu tu i tamo skrenuti tok bujice ali ne mogu zaustaviti potop.

Slično se događa i s razvojem turizma u Hrvatskoj. Brojne strategije razvoja na lokalnoj, regionalnoj i državnoj razini pokrenute su upravo s pozicije suočavanja s posljedicama koje su oblikovale sadašnje stanje hrvatskog turizma. Glavni tokovi razvoja se događaju van strateških smjernica pa se turistička logistika nikako ne uspijeva prilagoditi novom stanju. Jedan od segmenata takvog, neplaniranog razvoja je i pojava novog oblika turističke usluge „Property and tourism management“. O čemu se zapravo radi?

Ulaganjem u nekretnine u turistički zanimljiva područja stvara se mirovinski fond

Ova nova usluga nastala je spajanjem nekoliko dosadašnjih usluga – usluge posredovanja u prometu nekretninama, usluge održavanja nekretnina i usluge turističkog posredovanja. Ulaganja u nekretnine na turistički zanimljivim područjima postala su sve popularniji oblik „formiranja vlastitog mirovinskog fonda“. Dok smo poslovno aktivni, u dobroj kondiciji i zdravi, razmišljamo o danima kada više nećemo biti „mladi lavovi“, kada nas naši poslodavci više neće trebati i kada će cjeloživotno ulaganje u mirovinski i zdravstveni fond neka buduća vlada u nekoj novoj ekonomskoj krizi dovesti u pitanje. Kroz pamtljivu povijest na ovim prostorima dokazano je da jedino što ima upotrebnu vrijednost za rješavanje egzistencijalnih pitanja su nekretnine.

Europljani stare i ulažu u nekretnine u Hrvatskoj

Ovakvo razmišljanje nije više samo hrvatska specifičnost, dapače, sve više građana Europske unije ulaže u nekretnine u europskom dijelu Mediterana, osobito u Španjolskoj, Italiji, Grčkoj a posljednjih desetak godina Hrvatska je pravi hit „nekretninskog mirovinskog fonda“. Europa je najbrže stareća regija u svijetu. Procjene govore da bi do 2050. godine Njemačka s 82 mogla pasti na 74,7 milijuna stanovnika prosječne starosti od 50 godina. Sličan se trend predviđa za skandinavske zemlje, Poljsku, Španjolsku, Austriju, Nizozemsku. Procjene dalje govore da će sadašnja starosna ovisnost s 27,5 doći 2050. godine na 49,5 kada će biti samo dvoje radno sposobnih ljudi na svakog umirovljenika. U takvom scenariju mirovinski fondovi postaju neodrživi, neminovan je pad standarda. Živjeti umirovljeničke dane u takvoj situaciji u nekoj zemlji središnje ili sjeverne Europe postat će sve skuplje i teško podnošljivo. Ako pak imate nekretninu u nekom turistički atraktivnom području europskog Mediterana, to vam može učiniti život ugodnijim Pored manjih troškova grijanja, zdravstvenih usluga, usluga ispomoći u kućanstvu i slično, turizam vam može donijeti i dodatne prihode s kojima možete popraviti svoj socijalni status. Ako pak dođe do takve potrebe, svoju nekretninu zbog svega navedenog možete uvijek prodati.

Stariji vlasnici nekretnina trebaju pomoć u održavanju i asistenciju u turizmu

Već sada u mnogim mjestima na hrvatskim otocima ali i u priobalju, gradovima, ruralnom području koje je turistički zanimljivo, živi srazmjerno više starijih ljudi kojima je potrebna asistencija u održavanju kuće i okućnice, pospremanju soba, ispunjavanju administrativnih obaveza. Istu uslugu trebaju i vlasnici nekretnina koji ne žive u mjestu gdje posjeduju nekretnine. Tu su potrebu prepoznali poduzetnici koji nude objedinjenu uslugu posredovanja u prometu nekretnina, održavanje nekretnina i posredovanja u turizmu. Potražnja za ovim uslugama raste iz dana u dan bez obzira na to što postoji i mogućnost zapošljavanja kućne ispomoći od strane građana fizičkih osoba.

Turistička industrija prati trendove

Omogućavanjem etažiranja smještajnih jedinica u sklopu hotela otvoren je put za transformaciju hotelskih kuća u Condominium objekte. Popularno zvani „Condo“ objekti su turističko – stambeni objekti koji imaju recepciju i sve ostale hotelske usluge za stanove – apartmane individualnih vlasnika. Vlasnici plaćaju „stanarinu“ odnosno uslugu i zajedničku infrastrukturu poput grijanja-hlađenja, zajedničkih prostorija i slično. Svaki vlasnik u potpunosti slobodno raspolaže sa svojim stanom kojega može iznajmiti, prodati, založiti.

Crna Gora, često spominjana po dinamičnom razvoju turističke industrije, ozakonila je već vrstu ugostiteljskih objekata „Condo hotel“. Još jedan smjerokaz kretanja turističke industrije je i vrsta objekata „Wild beauty resort“, također u Crnoj Gori. Specifičnost ovog resorta koji može imati od 50 do 250 smještajnih jedinca „hotelskog standarda kategorije od tri do pet zvjezdica“, je da može biti „izgrađen neposredno izvan granica zaštićenih zona ili relativno netaknutih prirodnih lokacija“…drugim riječima prostorni plan će se prilagoditi investitorima u nekretnine. Ovakva rješenja za prodaju zemljišta rezultat su povećane potražnje za ulaganje u nekretnine s već navedenim motivima.

Još jedna propuštena prilika?

Razmišljajući logikom predaka i baštineći njihovu ostavštinu, mogli bismo osigurati egzistenciju mladima usmjeravajući ih u zanimanja koja podupiru upravljanje nekretninama i turističko posredovanje na novim osnovama. Pri tome prioritetno treba uzeti u obzir domicilno stanovništvo i pružiti mu potporu u održavanju i korištenju privatne imovine da bi se, između ostaloga, mladi koji su otišli u svijet, imali jednoga dana kamo vratiti. Naravno da, zbog razloga navedenog u uvodu, naša akademska zajednica, pa ni turističke vlasti još uvijek nisu uvidjeli potrebu za usmjeravanjem i educiranjem mladih ljudi prema specifičnim poduzetničkim vještinama koje će s vremenom biti sve više na cijeni. Vjerojatno će i u ovome segmentu svoju egzistenciju pronaći imigranti iz drugih zemalja dok će naši mladi i dalje svakodnevnim autobusnim linijama napuštati Hrvatsku.

Objavljeno

Izbori i turizam

Velika važnost „malih“ izbora

Izbori se približavaju. Dolazi vrijeme lokalnih izbora, vrijeme kada  građani –stanovnici općine, grada i županije i građani – turistički mikropoduzetnici, članovi turističke zajednice odlučuju.

Važnost lokalnih izbora je nepravedno podcijenjena u odnosu na „velike“ ,parlamentarne izbore. Dapače, ovi „mali“ izbori su nam životno važniji, na njima kao birači imamo najveći utjecaj.

O čemu odlučujemo na lokalnim izborima ?

O čemu odlučuje naš glas, glas naših ukućana i prijatelja, cijele naše zajednice ? Prije svega mi biramo čelne ljude naše lokalne zajednice, načelnika, gradonačelnika župana, članove općinskih i gradskih vijeća, županijske skupštine. To su mjesta na kojima se odlučuje o cijenama komunalnih naknada i usluga, o obuhvatu i namjeni prostornih planova, o načinu upravljanja javnim površinama, o infrastrukturnim i društvenim projektima i mnogim malim stvarima koje život znače.

Na lokalnim izborima biramo i predsjednike turističkih zajednica općina, gradova i županija. Predsjednik je najviše tijelo turističke zajednice i ima veliki utjecaj na rad turističkog vijeća i skupštine turističke zajednice.

Jesmo li zadovoljni komunalnim standardom i izgledom turističkog mjesta ?

Da li smo zadovoljni komunalnim standardom u kojega spada i javni prijevoz ? Da li smatramo da su cijene komunalnih usluga poput vode, odvoza smeća i slično korektne ? Da li su komunalne naknade i porezi na potrošnju kod ugostitelja te prirezi pravedni ? Da li su nam je grad, općina čisti ? Kako županija vodi brigu o mikropoduzetnicima ?  Da li turistička zajednica razvija destinacijsku ponudu, upravlja destinacijom ? Ova i slična pitanja su ona prava pitanja na temelju kojih propitujemo funkcionalnost čelništva lokalne samouprave i turističke zajednice.

Na lokalnoj razini postoji samo jedna politička opcija – rad za opće dobro

U ovim pitanjima nema politike, lijevih i desnih, ovdje se propituje efikasnost i sposobnost istaknutih pojedinaca u vođenju lokalne zajednice. Što su do sada napravili ? kakva dostignuća stoje iza njih ?

Ni sami nismo svjesni koliko svojim glasom utječemo na rješavanje nekih problema o kojima smo spremni debatirati sa svim i svakim, pisati dopise na sve moguće adrese a zapravo rješenje  leži u izboru ljudi zaduženih za komunalnu problematiku.

Umjesto na “boju dresa” pažnju usmjeriti na “rad nogu”

Na što bi trebalo obratiti pozornost pri biranju čelnika općina, gradova i županija ? Umjesto na „boju dresa“, pažnju treba usmjeriti na „rad nogu“, odnosno umjesto ideološke obojenosti bilo bi dobro obratiti pozornost na učinkovitost djelovanja. Obećanja su samo obećanja, tražite kandidate da predstave ostvarene projekte. Pitajte ih konkretna pitanja, tražite konkretne odgovore. Pitanja možete postavljati i  javno putem društvenih mreža. Na taj način, kao  građani, birači preuzimate inicijativu, postajete ono što i trebate biti – angažirani građani.

Turistički promet se ostvaruje u lokalnoj zajednici

Turistički promet cijele zemlje počiva na turističkoj ponudi svake jedinice lokalne samouprave. O ukupnoj turističkoj infrastrukturi, o razvoju ponude ovisi i atraktivnost destinacije. Gosti ne putuju (osim organiziranih grupa sa posebnim programom i posebnosti nekih hotela) zbog smještaja. Gosti putuju zbog doživljaja, zbog posebnih motiva, na neku destinaciju. U kreiranju turističke privlačnosti presudnu ulogu ima načelnik, gradonačelnik, župan koji upravlja i lokalnom samoupravom i turističkom zajednicom na prostoru što ga gost doživljava  kao turističku destinaciju.

Turistička budućnost naše zajednice ovisi i o našem glasu

Važno je izaći na izbore i birati predsjednika turističke zajednice općine, grada županije i čelnika lokalne samouprave. To je ujedno i najpravedniji, najdemokratičniji, izbor predsjednika turističke zajednice. Sada možemo pokrenuti promjenu ako nismo zadovoljni ili potvrditi postojeće čelnike ako smo zadovoljni. Mi odlučujemo. Naš angažman u predizbornoj kampanji putem svoje zajednice, udruga, društava, poznanika, prijatelja, rodbine, putem društvenih mreža može znatno utjecati na rezultate izbora. Dolazi dan kada se postavlja pitanje – što sam ja učinio za svoju zajednicu ? Nakon toga dana novu priliku čekati ćemo do novih izbora. Jesmo li svjesni da u konačnici sami kreiramo svoju budućnost, da sami stvaramo ugled svoje zajednice kao turističke destinacije ?

„Narod ima vlast kakvu zaslužuje“, turistička zajednica ima predsjednika kojega su izabrali građani. To je istina sa kojom se moramo suočiti.

 

Nedo Pinezić

Objavljeno

Redefinicija luksuznog smještaja

Na nedavno održanom ITB kongresu u Berlinu, jedna od najzanimljivijih hotelijerskih ali i uopće ugostiteljskih, domaćinskih, stručnih tema imala je naslov „Novi luksuz – što gosti očekuju?“

Ljudi koji poznaju luksuzni turizam

Moderator ovog panela bio je Marc Aeberhard, vlasnik „Luxury Hotel & Spa Management“ Ltd a ugledni gosti bili su Jilian Blackbeard, izvršna direktorica marketinga Nacionalne turističke organizacije Botswane – zemlje partnera ovogodišnjeg ITB-a, zatim Hon. Maurice Loustau-Lalanne, ministar turizma Republike Seychelles, Samih Sawiris, predsjednik kompanije Orascom HD i Sergio Comino, direktor Jesolo International Club Camping.

Porast vrijednosti nematerijalnog

Porast vrijednosti nematerijalnoga, ekskluzivitet, mogućnost „incognito“ boravka, personalizirana usluga … to su novi trendovi u segmentu luksuznih putovanja. Luksuz se danas poima sasvim različito od donedavnog stanja stvari kada je luksuz bio drugo ime za raskoš.

„Zlatna kada“ više nije simbol luksuza. Opća sigurnost, zdravstvena sigurnost vode prema odabiru smještaja u malim, dobro opremljenim objektima. Današnji luksuzni hotel ima prosječno deset soba.

Traži se visoki stupanj socijalne odgovornosti, održivost prema prirodnom okruženju, korištenje autohtonih, lokalnih proizvoda, visoka estetika prostora, individualni pristup gostu, ugađanje željama gosta i razumijevanje njegovih potreba. Doručak dostupan u bilo koje dana, jedan je od primjera ovakvog pristupa.

Gosti luksuznog segmenta traže slobodu dizajniranja dana i odmora. Gosti traže sasvim privatan doživljaj, kao da su jedini gosti svojemu domaćinu, traže poseban doživljaj kojega neće iskusiti nitko drugi

. U Glamping segmentu postoji potreba osmišljavanja smještaja i usluge za osamljene ljude, na primjer. Zaštićena priroda je postala sama po sebi luksuz. Doživljaj svijeta divljine na način koji ne ugrožava prirodni sustav, spada u segment luksuza.

Botsvana i Seychelles – destinacije novog luksuza

Botsvana je stavila pod zaštitu gotovo 40% prostora svoje zemlje u kojoj živi 1/3 svjetske populacije divljih pasa i 40% svjetske populacije slonova. U tim zaštićenim područjima je potpuno zabranjen lov i zemlja se je ubrzano počela promovirati kao „Wild life luxury“ destinacija.

Seychelles , jedna od najegzotičnijih zemalja na svijetu, ima samo 400 km 2 kopnene površine i 1,4 milijuna km 2 morske površine. Zemlju čine ukupno 150 otoka. I tako oskudna kopnena površina je zaštićena na način da na 50% površine nema gradnje i taj prostor ima najviši stupanj zaštite. I morska površina se stavlja pod zaštitu kao vodeni nacionalni park, kojega za sada čini 30% od ukupne morske površine. Najveći hotel na Seychellima ima 25 soba, smještaja ima i u domaćinstvima ali gradnja većih hotelskih objekata nije moguća.

Zašto je Venecija izgubila status luksuzne destinacije ?

Neke destinacije poput Venecije, nisu uspjele na vrijeme zaštititi interese lokalnog stanovništva, dapače, vezati ga uz Veneciju, pa tako danas u ovom gradu, po nekima pojmu luksuza, danas živi tek 5.000 stanovnika koji su suočeni s dnevnim prilivom 80.000 turista. U zlatno doba Venecije u gradu je živjelo 150.000 stanovnika a danas turisti gotovo da ne mogu vidjeti domicilno stanovništvo i doživjeti lokalnu atmosferu svakodnevnog života. S jedne strane se je Veneciji dogodio masovni turizam a s druge strane su narušena i pravila koja definiraju luksuzni segment turizma.

Zbog turističke industrije masovnih putovanja i masivne zarade ispaštalo je domicilno stanovništvo i urušio se je sustav visoke vrijednosti – luksuz nestaje. Danas se luksuzni hoteli moraju dislocirati iz zona masovnih posjeta turista.

Velika je graška ako se lokalno stanovništvo ne uključi u turističke tokove i ako se ne poštuju socio- ekonomske potrebe sredine.

Imajuću u vidu ove trendove ne čudi što se je „privatni smještaj“ u USA pozicionirao odmah do segmenta luksuza. Očekivanja gostiju u oba slučaja su slična što se tiče slobode dizajna odmora, privatnosti, uključenja u lokalnu zajednicu, doživljaja lokalne kulture u najširem smislu… Luksuz je vrhunac posvećenosti gostu, kao individui ali na prijateljski, iskren način, na način kako bismo najboljem prijatelju predstavili svoj zavičaj poštujući ga kao čovjeka željnog mira, opuštanja, regeneracije duše i tijela, koji će doživjeti i zauvijek pamtiti svoj odmor kao nezaboravni doživljaj.

Objavljeno

Uspješne destinacije – Saalbach-Hinterglem

Skijaši su elita ?

Moram priznati da sam malo oklijevao oko pisanja ovog osvrta o Saalbachu. U medijima se naime često vodi kampanja kako  oko 200.000 Hrvata ide na skijanje i to u inozemstvo. Po jednima je to pokazatelj da nam je još uvijek previše dobro, po drugima da Hrvatska nema samo 100 imućnih obitelji već mnogo, mnogo više. Na koncu sam odlučio priznati: i ja sam, povremeno, sa svojom obitelji dio te „elite“.

Godinama smo išli u inozemstvo na skijanje iz jednostavnog razloga što, osim događanja „Snježne kraljice“, u Hrvatskoj nigdje ništa ne funkcionira kao skijalište. I tako smo umjesto udjela u nezanimljivih statističkih   1.400.000 Hrvata koji su kao turisti proveli ljetovanje na hrvatskom moru, postali dio mnogo zanimljivije mase od 200 000 Hrvata koji su se odlučili za zimovanje u Austriji.

Populacijska politika na krilima turizma

Saalbach – Hinterglemm je gradić u okrugu Zell am See, regiji Pinzgauer u Saveznoj pokrajini Salzburg, njenom zapadnom dijelu, tik „pred vratima Tirola“. Salbaška dolina prostire se u smjeru istok – zapad i dobro je zaštićena od južnih vjetrova što pogoduje dobrim uvjetima za dugu sezonu skijanja. Dolina je obrubljena Kitzbilškim Alpama s najvišim vrhom Hockhkogel – 2.249 m/nm. Saalbach se prvi puta kao naselje spominje 1222. godine a 1489. dobiva povelju sajamskog grada. Siromašan alpski poljoprivredni gradić imao je početkom 20. stoljeća nešto manje od 1.000 stanovnika. Prosperitet počinje dolaskom prvih turista, 1945. godine. Pedesete i šezdesete godine prošlog stoljeća obilježene su razvojem skijaškog sporta i zimskog turizma u Alpama koji dodatnu akceleraciju dobiva u sedamdesetim i osamdesetim godinam razvojem suvremene tehnologije za transport skijaša, uređenje staza, skijaške opreme i obuće… 1987. godine Saalbach se udružuje s Hinterglemmom u jedinstvenu općinu a za Svjetski skijaški kup 1991. objedinjen je skijaški resort Saalbach-Hinterglemm s Leonbergom. Danas sustav ima 200 kilometara uređenih skijaških staza opremljenih s 55 vučnica i 470 snježnih topova. Broj stanovnika dostigao je brojku od 2.871, od čega su njih 86% Rimokatolici, 5,5 %  Pravoslavci, 2,6% Evangelisti, 1% Muslimani, 1% otpada na sve ostale vjeroispovijesti a 3,3 % se izjašnjavaju kao ateisti.

Početak nam je isti …

U osnovi se razvojna priča u svojim počecima ne razlikuje bitno od sličnih priča u malim obalnim i otočnim sredinama u Hrvatskoj. Do onog trenutka kada je kod nas nositelj ponude postala Država (bivša), a u Austriji se je nastavilo razvijati privatno poduzetništvo vođeno jasnom vizijom nacionalnih i lokalnih vlasti. Smjestili smo se u pansionu Patis, tek stotinjak metara udaljenom od polazne stanice žičare. Pansion je izgrađen 1973. godine i do danas je ostao – isti. Isti namještaj od masivnog drva, gizane tuš kade, wc školjke opemljene „crnim daskama“… kao da je vrijeme stalo. Sve tada napravljeno i danas izgleda kao da je novo. Namještaj je izuzetno kvalitetan, sve je besprijekorno čisto. Polupansion u dvokrevetnoj sobi košta 42 eura po osobi u ovoj, našoj, nižoj sezoni. U obližnjem hotelu sa 4 **** polupansion košta 150 eura po osobi i danu. Naravno da je taj hotel neusporedivo luksuzniji od našeg skromnog pansiona. Ali mi smo došli skijati, baš kao i Rumunji, Poljaci, Mađari i mladi Austrijanci smješteni u istom pansionu, i sve što nam treba je čist i uredan smještaj s korektnim doručkom i večerom. To smo i dobili.

Statistika

Kada naši stručnjaci izrađuju algebre prosječne potrošnje turista po danu onda veći dio te formule počiva na smještaju. Tako turisti u Dubrovniku prosječno potroše više nego u Lovranu zbog više cijene smještaja. Van smještajni dio potrošnje zapravo počiva na procjeni ili na iskazu samih turista. Teško da se može osim osnovnih životnih potreba, poput kreveta i obroka, u formulu ubaciti još neki unaprijed prodani sadržaj. Na skijanju se uz smještaj nadodaje i karta za žičaru koja za 7 dana košta odraslu osobu 220 eura. S tom kartom možete koristiti i besplatan prijevoz skijaškim autobusima koji redovito povezuju smještaj s polaznim stanicama žičara. Dakle 7 polupansiona + sedmodnevna ski karta po osobi dođe 514 eura. Ako se tome doda još 15 eura po osobi za jedan obrok dnevno i još toliko za pokoje piće, na navedenu sumu treba dodati još 210 eura što već zajedno čini 724 eura po osobi za 7 dana. Ali obzirom da smo mi Hrvati i da ili idemo na odmor „kako treba“, ili ostajemo doma, sedmodnevni prosječni skijaški odmor možemo slobodno računati na bazi 1.000 eura troška po osobi, računajući i trošak puta. Dakle bilo bi to, prema navedenoj statističkoj algebri, 142 eura potrošnje po turistu dnevno. Pod uvjetom da ne pokleknete pred ponudom nekog od mnogobrojnih dućana i butika. Zamislite da se kod nas u pretplati može kupiti npr. sedmodnevna  karta za vožnju udobnim brodovima i autobusima od otoka do otoka a da su te veze ljeti češće i brže… Možda bi i naša prosječna potrošnja po gostu odskočila od elementarnog minimuma…

Turizam doživljaja

Austrijanci su dakle već odavno shvatili da se turizam ne svodi samo na krevet i tanjur. Smještajna ponuda je šarolika, pristupačna svačijim zahtjevima uz čvrsto pravilo vrijednosti za novac. U Austriji se uvijek dobije točno ono što se plati. Vrlo je jasno zašto je nešto skuplje ili jeftinije. Tu zabune nema. Sadržaja ima u svim godišnjim dobima zaista mnogo. Uz navedene skijaške kapacitete, gotovo svaki hotel ima i svoj wellness centar, postoji i gradski bazen, posebna skijališta za djecu, snowboard parkovi… U proljeće se mijenja sadržaj na istom prostoru pa do biciklističkih i pješačkih staza, visećih mostova i adrenalinskih parkova žičare prevoze bicikliste, šetače i avanturiste. Po  alpskim visovima raspoređena su planinska skloništa – bajte, zapravo potpuno opremljeni ugostiteljski objekti uređeni u tradicionalnom alpskom stilu. Svaka bajta zanimljiva je na svoj način, a nama je najzanimljivija bila bajta-muzej na 2000 metara nadmorske visine. U ovu je kameno-drveno zdanje smještena stara mini elektrana, kovačnica, mini muzej nužnika… Zamislite, u muškom wc-u iza prozirnog stakla pisoara nalazi se izlog s muzejskim primjercima urinarnika… Originalniju ideju teško je i zamisliti. U pojedinim bajtama nastupaju zvijezde „Alpskih narodnjaka“ – Oberkreinera, negdje pak nastupaju njihove prsate folk-pop zvijezde u usponu ali ima i originalnih performansi na alpskom rogu, dijatonskoj harmonici i slično.

Volimo biti “veći katolici od Pape”

Da Hrvati često ne prezaju biti „veći katolici od Pape“ najslikovije smo se uvjerili kroz način organizacije pušenja u lokalima. Znamo kako je tekla akcija u Hrvatskoj. U Austriji su odlučili da nema pušenja gdje i kad se jede. Tako u istom lokalu ne smijete pušiti npr. do 16 sati (na stazi) ili do 21 sat (u mjestu) do kada radi kuhinja. U 16 h, odnosno u 21h se iznose pepeljare na stolove, kuhinja se gasi i pušenje je dozvoljeno. Gotovo svaki ugostiteljski objekt nekoliko puta dnevno mijenja svoju ponudu. Do podne doručci, od podne do 16 h ručkovi, od 16 do 18 h zabava nakon skijanja i prije večere, od 18 do 21h večere, od 21h disko… Apres ski ili Apres swimm? Apres ski (franc. „nakon skijanja“), originalan je način zabave u vremenu od zatvaranja žičara (16 h) do početka večere (cca 19 h). Mnogobrojnim skijašima nudi se vesela atmosfera podgrijana živim muzičkim ritmovima i domaćim alkoholnim pićima na stazi, u ugostiteljskim objektima, na šankovima uz hotele… U kratkom vremenu i eksploziji dobrog raspoloženja nakon skijanja ostvaruje se dodatna potrošnja „po glavi turista“. Nadamo se da će i na hrvatskom Jadranu nakon skromnih pokušaja zaživjeti „Apres swimm“ poslije cijelodnevnog kupanja u vremenu od 16 do 19 sati.

Sportski događaji u funkciji promocije turizma

Već je opće poznata stvar da je alpsko skijanje više od nacionalnog austrijskog sporta. Austrijanci puno ulažu u sportaše ali još više ulažu u natjecanja koja se u svjetskom skijaškom kupu povremeno sele po skijaškim resortima u cilju promocije alpskog zimskog turizma. Stalni medijski fokus na natjecanja u jeku skijaške sezone znatno doprinosi medijskoj promociji austrijskog zimskog turizma. Iznimno dobro usklađeni sportski događaji sukladni sezonskoj turističkoj ponudi, austrijski su marketinški patent. Nakon skijaške sezone na red dolazi brdsko-biciklistička u kojoj se također događaju brojna sportska događanja vezana uz brdski biciklizam. Sportska natjecanja međutim dolaze na red tek nakon pune funkcije turističke infrastrukture tematski vezane uz ta natjecanja. Ovdje, na žalost, nemožemo povući usporedbu s hrvatskim turizmom. Kod nas se uglavnom produciraju skupa sportska događanja koja nemaju svoj nastavak kroz komercijalne turističke aranžmane. Hrvatski sportaši svjetskog kalibra nemaju mogućnosti promovirati turističke sadržaje sukladne sportu kojim se bave.

Reformom školstva do produljenja turističke sezone

Nedavni prijedlog za uvođenjem još jednog neradnog dana u sklopu Novogodišnjeg praznika koji bi imao za cilj ostvarenje većeg broja noćenja hrvatskih državljana u aranžmanima dočeka Nove Godine možda djeluje simpatično. Ipak austrijski primjer pokazuje promišljeniji način poticanja vansezonskog turističkog prometa na način dobitka za svih. Pomno formirane sezone imaju cilj privlačenja pojedinih ciljnih skupina turista. Tako su zimski školski praznici podijeljeni u tri dijela – Božić, Nova Godina do Tri Kralja i karnevalski tjedan u veljači. U tim terminima cijene su više (druga polovica prosinca do 6. siječnja, tri tjedna veljače). Od 6. siječnja pa do konca mjeseca cijene su niže i prilagođene turistima „Nove Europe“ ali i organiziranim dolascima učenika austrijskih i njemačkih osnovnih i srednjih škola. Naime, u programu obrazovanje rezerviran je tjedan dana školskog programa „u prirodi“ u kojem svaki učenik osnovne i srednje škole zimi uči skijati u austrijskim Alpama ili početkom ljeta plivati u jezerima južnih pokrajina ili planinariti u Alpama. Ovaj se sedmodnevni program proteže kroz cjelokupno školovanje austrijskih i njemačkih škola pa tako ovih dana skijališta vrve djecom i omladinom svih uzrasta koja stječu nove, korisne vještine, a austrijski turizam dodatni poticaj u „nižim sezonama“. Naravno da su cijene ovih aranžmana povoljnije od klasičnih komercijalnih ali volumen prometa je značajan. Kada bi se kojim slučajem hrvatski školski sustav na sličan način usklađivo s potrebama hrvatskog turizma, vjerovatno bi i hrvatski učenici dobili priliku naučiti skijati na Petehovcu, Platku, Sljemenu ili mogućim novim malim skijalištima tijekom zime, nakon praznika ali i plivati na Jadranu početkom lipnja prije ljetnih ferija. Tada ne bi bilo potrebe za uvođenjem dodatnih neradnih dana u cilju povećanja turističkog prometa u „niskim sezonama“ u planinama i na moru.

Austrijsko gospodarstvo počiva na malim i srednjim poduzetnicima

Pa tako i turizam uz poljoprivredu „drže“ obiteljski hoteli, pansioni, seljačka domaćinstva ili pak obiteljski smještaj u apartmanima i kućama za odmor kao dodatna djelatnost uz redovan posao. U ugostiteljstvu rade cijele obitelji od djedova i baka do unuka, braće i sestara. Porez na dohodak se plaća paušalno a PDV je 10 % za sve vrste ugostiteljskih usluga. Na taj način poslovanje je maksimalno pojednostavljeno a u 15 godina povremenih boravak u Austriji NIKADA nigdje nisam sreo nikakvu inspekcijsku kontrolu koja bi djelovala pred gostima na način kako je to uobičajeno kod nas. Zato nema napetosti ni nervoze. Posao predstavlja dugoročnu egzistenciju za stanovništvo, edukacijom i tehnologijom te učinkovitim sustavom upravljanja kvalitetom postiže se visoka razina usluge. Gost je najvažniji u svakom smislu, on je i glavni „inspektor“ čije primjedbe danas u eri internteta mogu djelovati pogubno. Na koncu, bili smo zadovoljni svojim aktivnim odmorom u planinama koji za nas s 0 metara morske razine poticajno djeluje na obnovu crvenih krvnih zrnaca. I to bi trebao biti dio priče o poticanju vansezonskog turizma u planinama u koju bi se pored školstva moglo uključiti i zdravstvo. No o takvim njemačkim iskustvima pisati ćemo jednom drugom prilikom.

https://www.saalbach.com/en/winter

Saalbach - Hinterglemm

Objavljeno

Slobodna država Bavarska

Postanak

Slobodna država Bavarska (Freistaat Bayern)- turistička velesila

Bavarska je najveća savezna država (Bundesland) Njemačke. Povijest nastanka ove države, prema poznatim podacima, govori da je  još u vrijeme cara Augusta područje južno od Dunava bilo nastanjeno  Keltima. Raspadom Rimskog carstva na tom se prostoru formira plemenska  zajednica Bavaraca (Bajuvari). Stanovništvo je nastalo spajanjem Kelta, Germana koji su tada prodrli na to područje i Rimljana koji su ostali nakon raspada carstva. Od 555 godine postoji zapis o plemenskom, uglavnom samostalnom, vojvodstvu. Od 1180. pa sve do konca Prvog svjetskog rata, 1918., ovim je područjem u obliku teritorijalno organiziranog vojvodstva upravljala obitelj Wittelsbach. 1918. pod udarom općih nemira u Njemačkoj, dolazi do sloma monarhije Wittelsbach, Falačko Porajnje izlazi iz sastava Bavarske te nastaje savezna država Bavarska u istom teritorijalnom obliku kao i danas. Nasljednici kraljevske krune i danas žive u Münchenu ali bez posebnog statusa i bez naslijeđene imovine.

 

Državni i lokalni ustroj vlasti

Izvršnu vlast Bavarske čini Bavarska državna vlada na čelu koje je ministar-predsjednik. Lokalna uprava i samouprava podijeljeni su na 7 upravnih područja (Regierungsbezirk), (županije) koji su opet podijeljeni na  71 zemaljski okrug (Landkreis), (kotari),odnosno 25 gradova s upravnom samostalnošću i 2031 općinom i gradom. Upravna područja (županije) su slijedeće: Gornja Bavarska, Donja Bavarska, Gornja Falačka, Gornja Franačka, Središnja Franačka, Donja Franačka i Švabska.

 

Bavarska u brojkama

Bavarska se proteže na ukupno 70.550 km2 i broji 12.549.000 stanovnika. Stanovništvo billježi lagani rast ali ne kao rezultat prirodnog prirasta već pod utjecajem imigracije. Prema dobi, do 14 godina starosti ima 13,5% od 15 do 65 godina 66,8% i iznad 65 godina 19,7% stanovništva. Zaposleno je ukupno 6.606.000, odnosno 52,3% stanovništva. Samozaposlenih ima čak 11,6%. Prema podacima za 2013. godinu postotak nezaposlenih je bio 3,8%. Nezaposlenih mlađih od 25 godina je bilo 3,2% a nezaposlenih stranaca 8,8%. U odnosu na 2005. godinu Bavarska bilježi rast bruto domaćeg proizvoda za 17,2%, po stanovniku za 14,5%, po zaposlenoj osobi za 6,2%. Ukupni bruto nacionalni proizvod godišnje iznosi (2013.) 488 milijardi Eura. Po stanovniku je to 38.429 Eura, po zaposlenoj osobi, 69.530 Eura (2013.). Grupa usluga u koje spada i turizam (trgovina, transport, hoteli,komunikacije) sudjeluju u BDP-u s 17,7%, obrtništvo (manufaktura) s visokih 33,4%, poljoprivreda i šumarstvo s 0,8% javna administracija, školstvo, zdravstvo i ostalo s 20%, financije, osiguravatelji, nekretninski posao i korporacije s 28,1%. 94,4% tvrtki spadaju u male i srednje poduzetnike. Turizam je u 2013. godini ostvario 31.614.000 dolazaka od toga inozemni čine 24% i 84 161 000 noćenja od čega 18,9% inozemnih. U 2013. godini novootvorenih poduzetničkih tvrtki je bilo 102 591 dok ih se zatvorilo 83 799. Insolventnih tvrtki je bilo 3 018. U istoj je godini prijavljeno 14 829 novih patenata. Na istraživanje i razvoj se potrošilo 3,23 % BDP-a. Izvoz je 2013. Iznosio 167. 488 000 Eura a uvoz 145.905 000 Eura. Najveći udio u izvozi čini finalni proizvodi i to vozila, elektro oprema, strojevi, kemijski proizvodi, čelik i ostala metalna i nemetalna konfekcija. Najviše se robe izvozi u USA, Kinu,Austriju,Francusku, Veliku Britaniju, Italiju, Belgiju. Prosječna godišnja plaća iznosi 48.174 Eura, prosječna mjesečna plaća 3.598 Eura. U 2013. Studiralo  je ukupno 356 000 studenata a strukovne je škole pohađalo 247 000 učenika. Od struka najzastupljenija su zanimanja u trgovini i industriji, slijede, majstorska zanimanja, zatim slobodne profesije, poljoprivreda i na koncu javni sektor. Najviše se studira pravo, ekonomija, društvene znanosti, slijede jezici, kultura, zatim inženjerstvo, (strojarstvo), matematika i prirodne znanosti, pa medicina i veterina. U Bavarskoj studira 37 000 stranih studenata. Što se udjela u vrstama korištene energije tiče, ugljen čini samo 2,8%, nafta 37,3%,plin 19,6%, obnovljivi izvori energije 15,5% (hidroelektrane 2,2%, biogorivo i biomasa 3,3%, kruta biomasa 5,5%, otpad (smeće) 0,5%, ostalo (vjetroelektrane, solari …) 4,1%.

Nuklearna energija sudjeluje s 22,8% ali samo do 2020. godine kada će ju zamijeniti energija vjetra koja će se transportirati dalekovodima sa sjevera Njemačke. 1,9% čine kogeneracijska postrojenja (mješoviti pogoni). Od ukupno 9.240 600 vozila plin kao gorivo koristi njih 68.600, električnu energiju 2.400 vozila a hibridni pogon 13.900 vozila.

Bavarska zauzima 19,8% površine Njemačke, ima 15,6% stanovništva, 17,1% stranaca, 17,8% udjela u njemačkom BDP-u, 15,3% izvoza, zapošljava 16,8% ukupno zaposlenih, i participira s 20,4% u ukupnom broju ostvarenih turističkih noćenja u Njemačkoj. Bavarska je također poznata po domicilnom mikropoduzetništvu u turizmu. Prema dostupnim podacima u turizmu djeluje više od 13.400 mikropoduzetnika koji imaju 9 i više ležajeva s ukupnim kapacitetom od 548.000 ležajeva.

 

Turizam – usporedba Bavarska – Hrvatska

Njemačka je na prvome mjestu kao kulturno odredište u Europi. Godišnje ostvaruje oko 420 000 000 noćenja i oko 125 milijardi Eura prihoda od turizma. Sama Bavarska ostvaruje više od 25 milijardi Eura prihoda od turizma. Ako uspoređujemo Hrvatsku i Bavarsku, Hrvatska ima 3 puta manje stanovnika ali je površinom veća ako se računa i more za 17.523 km2, odnosno manja za 13.956 km2, ako se računa samo kopno. U 2013. godini ostvarila je 64,8 milijuna noćenja (19.361.000 manje od Bavarske), 12,5 milijuna dolazaka (19.114.000 manje od Bavarske) i oko 7 milijardi Eura prihoda (3,5 puta manje od Bavarske). 76% bavarskih dolazaka čine domaći gosti (Nijemci) kao i 81% noćenja. U Hrvatskoj su Nijemci zastupljeni s 17,6 % dolazaka i 24,2 % noćenja. Ako računamo ostvarenje noćenja po stanovniku ono u Bavarskoj iznosi 6,7 noćenja po stanovniku dok u Hrvatskoj imamo 15 noćenja po stanovniku. Dolazaka Bavarska broji 2,5 po stanovniku a Hrvatska 4,7 dolazaka po stanovniku. Bavarci po stanovniku ostvaruju prihod od 1.992 Eura a Hrvati 1.635 Eura. Na izgled se Hrvatska po uspješnosti turističkog sektora može svrstati uz Bavarsku. Kada se detaljnije fokusira način funkcioniranja turizma kao krovne djelatnosti, dojam je potpuno drukčiji. Važni parametri uspješnosti turizma su udio domaćeg proizvoda u turističkoj potrošnji kao i omjer ostatka prihoda u lokalnoj zajednici.

 

Primjer 1. – „Oktoberfest“

Svjetski najpoznatiji festival koji se održava već 181 godinu, „Oktoberfest“, godišnje posjećuje oko 6 milijuna posjetitelja koji popiju više od 6 milijuna litara piva u 16 dana. Litra piva košta 10 Eura pa se samo s tog naslova godišnje uprihoduje 60 milijuna Eura. Svoje pivo na Oktoberfestu smije prodavati samo 6 pivovara koje svoje pogone imaju u Munchenu: Augustiner, Hacker Pschorr,Hofbrau, Lowenbrau,Paulaner,Spaten. Ove pivovare imaju tu privilegiju jer zapošljavaju ljude u Munchenu, plaćaju veće takse gradu jer imaju pogone u gradu pa im je i sama proizvodnja opterećena većim troškovima. Pored toga već se 400 godina drže zakona o čistoći piva (Reiheitsgebot), po kojemu je zabranjeno dodavanje bilo kakvih umjetnih sastojaka, kemijskih spojeva ili konzervansa. Kada se navedenom prometu od piva pridoda još i hrana (više od 200 000 pari kobasica, 500 000 pilića, 50 000 kg ribe, 100 pečenih volova) a sve je domaći proizvod, onda se može uočiti prednost bavarskog turističkog modela koji ostvaruje veliki prihod lokalnoj zajednici.

Naravno tu su i ostali sadržaji potrošnje poput smještaja, javnog prijevoza, zabavnih sadržaja u velikom zabavnom parku u sklopu Oktoberfesta. Festival se svako jutro otvara u 9 sati, zadnje piće se može naručiti u 21 sat a zatvara se u 23 sata. Nakon toga veliki broj posjetitelja (nekoliko stotina tisuća) svakoga dana napuni sve noćne lokale u gradu.  Uz sve to zabavni program se bazira na tradiciji, u prvome su planu bavarske nošnje , bavarska muzika i sve to prihvaćaju i cijene brojni posjetitelji iz cijeloga svijeta.

Usporedbe radi, najveće festivale u Hrvatskoj organiziraju stranci koji naplaćuju ulaznice, prodaju svoje piće, angažiraju strane muzičare, posjetitelje prevoze strane aviokompanije kojima Hrvatska plaća dio troškova, još plaćamo i troškove marketinga, dajemo besplatno na korištenje javnu infrastrukturu… ostatak prihoda za lokalnu zajednicu svodi se na noćenja, taksi prijevoz, javni prijevoz…

 

Primjer 2. – Pasionske igre Oberammergau (Passionsspiele)

Oberammergao je jedno od 6 mjesta koje čine turistički klaster  „Ammergauer Alpen“. Klaster ima ukupno 12 000 stanovnika, ostvaruju godišnje 2,2 milijuna dolazaka i 800 000 noćenja. Zapošljavaju 3.000 ljudi u turizmu i godišnje ostvaruju 140 milijuna Eura prihoda. 50% smještaja čini smještaj u domaćinstvu – obiteljski smještaj. Sam Oberammergao broji 5.000 stanovnika.

Svakih deset godina još od davne 1634. godine u Oberammergau u Bavarskim Alpama se održavaju Pasionske igre. Nastale su zavjetom lokalne zajednice nakon pomora od kuge kada je bolest nestala po zagovoru. U predstavi o muci Isusa Krista sudjeluje 2.500 stanovnika. Sami šiju kostime, režiraju predstavu, glume. Predstava koja traje 5 sati održava se svakoga dana osim subote i nedjelje od svibnja do listopada. Potražnja za ulaznicama nadmašuje mogućnosti prihvata posjetitelja kojih je 2010. bilo 500.000. Ulaznice koštaju od 50 do 140 Eura za jednu predstavu a zajednica od ove manifestacije uprihoduje između 30 i 40 milijuna Eura. U intervalu između godina kada se održavaju Pasionske igre, u teatru koji prima 4.500 posjetitelja održavaju se različite druge priredbe a od razgleda teatra zajednica godišnje uprihoduje daljnjih 30.000 Eura. Svime upravlja općina, prihod se oporezuje i  koristi zajednici. U programu mogu sudjelovati samo autohtoni stanovnici ili došljaci koji žive najmanje već 20 godina u mjestu. Svi stanovnici koji sudjeluju u programu ujedno imaju i turističko-ugostiteljske kapacitete, bave se i poljoprivredom, za sudjelovanje dobiju honorar od prosječnih 3.000 Eura. Više od honorara sudjelovanje koje je moguće svakih 10 godina predstavlja čast i jača osjećaj pripadnosti zajednici.

Ovdje je nastao pojam turističkog „paket aranžmana“ (Pauschalreisen). Još prije više od stotinu godina određeno je da se veći dio ulaznica za Pasionske igre može prodavati samo uz smještaj jer ljudi koji izdaleka dolaze u mjesto zbog predstave ne smiju ostati bez ulaznica. Tako se i danas paket aranžmani prodaju već tri godine unaprijed. Iduće će godine turistička zajednica objaviti cijene ulaznica  svim zainteresiranim agencijama koje će onda kombinirati smještaj, ulaznicu i druge usluge u jedinstveni paket aranžman.

Usporedbe radi, na navedenim domaćim „openair festivalima“ nema uvjeta prodaje ulaznica uz smještaj. Kako se radi o mladoj publici, za očekivati je da će mladi ljudi sve više tražiti neformalni smještaj osobito putem platformi „airbnb“, „rent a sofa“, „couch surfing“ i slično.

 

Primjer 3. Ettal – Benediktinski samostan – centar prerade poljoprivrednih proizvoda

Ettal je gradić u okrugu (kotaru) Garmisch-Partenkirchen, na 877 m nadmorske visine, broji 812 stanovnika i poznat je po Benediktinskom samostanu. Benediktinci su se zavjetovali na molitvu i rad. Još 1609. Počeli su s proizvodnjom piva. Kroz tu su proizvodnju zapošljavali lokalno stanovništvo, otkupljivali sirovine, razvijali ugostiteljstvo zasnovano na hodočašćima. Narodnim prevratima 1918. pivovara je oduzeta Benediktincima i privatizirana. Posao je krenuo nizbrdo. Uskoro je pivovara ponovno prodana a novi ju je vlasnik darovao Benediktincima i mikroekonomija je ponovno oživjela mali Ettal.  Mala pivovara distribuira svoje proizvode kroz mrežu malih trgovina i u ugostiteljske objekte, dio proizvoda se prodaje i u samostanskoj trgovini a tek mali dio završava u supermarketima. Vrijedni Benediktinci su i članovi poljoprivredne zadruge koja okuplja 37 domaćinstava. Ukupno imaju 800 do 1000 goveda s time da pojedina domaćinstva imaju samo 4 a neka i više od 50 grla stoke. Samostan ima u vlastitoj staji 80 grla.  90% zadrugara se bave proizvodnjom mlijeka kao dopunskim zanimanjem. Većina se bavi i turizmom. Svi zajedno su vlasnici mljekare i kušaonice u samostanu. Dnevno prerađuju 4.000 litara mlijeka. Proizvode sir, vrhnje, jogurt, maslac, konzumno mlijeko. Svakoga dana u 11 sati imaju organizirano vođenje pogonom uz degustaciju.U samoj kušaoni se prodaje 50% proizvodnje a ostatak kroz mrežu malih trgovina i ugostiteljskih objekata. Godišnje prerade 1,4 milijuna litara mlijeka autohtonog goveda čime postižu bolju robnu marku svojih proizvoda i potiču bioraznolikost. Zapošljavaju lokalno stanovništvo a žene mogu raditi samo pola radnog vremena. Državni poticaj su dobili jednokratno u vidu 25% subvencije za izgradnju mljekare s kušaonom. Razlika u cijeni koju postižu na ovaj način iznosi oko 35 – 42 Eurocenta po litri mlijeka. Daljnja korist je plaća zaposlenih koja ostaje u mjestu i iznosi godišnje oko 500 000 Eura. Kroz samostansku kušaonicu godišnje prođe 60.000  posjetitelja a zadruga ostvaruje godišnji prihod od 1,5 milijuna Eura.

 

Bavarski dvorci – priča za sebe

Samo tri bavarska dvorca godišnje posjeti 2,5 milijuna posjetitelja koji prosječno na ulaznicu i suvenir, piće potroše 15 Eura. Vlasnik  zemljišta i građevina je Bavarsko ministarstvo financija a njima upravlja poseban odjel Ministarstva kulture. Dvorci se uzimaju kao neprofitne atrakcije od velike važnosti za popularnost destinacije i privlačenje dolazaka. Kulturni turizam na poseban način, koji zaslužuje i poseban osvrt nekom drugom prilikom.

 

Bavarci su nam najčešći gosti

Prema statističkim podacima od svih njemačkih turista u Hrvatsku najviše dolaze Bavarci. Moglo bi se reći da smo jedni drugima najveća konkurencija. Mi u Hrvatsku nastojimo privući  iste njemačke goste koji rado dolaze i u Bavarsku. U sve žešćoj tržišnoj utakmici možemo biti uspješni ako osluškujemo potrebe i navike gostiju. Tradicija, kultura, autohtonost, domaći proizvodi, urednost, dobra infrastruktura i organizacija… Sve se može vidjeti i naučiti kod naših najvećih konkurenata i od naših najvjernijih gostiju. Zato preporučujemo svima koji se smatraju ozbiljnim poduzetnicima u turizmu da svakako posjete Bavarsku u ulozi gosta. Bez putovanja nema novih saznanja niti napredovanja u turističkom poslovanju.

Objavljeno

Kako unaprijediti turističku infrastrukturu ?

Najava izmjene Zakona o boravišnoj pristojbi, turističkoj članarini i o turističkim zajednicama pokrenula brojna pitanja

Već poslovično univerzalno znanje koje, kroz specifičan sustav školovanja, stječemo kao hrvatski građani, čini nas podložnima ponavljanju uvijek istih fraza kojima nalazimo opravdanje za neku neučinkovitost.

Što se turizma tiče već i vrapci na grani pjevaju o „nepovoljnoj strukturi smještaja“ o potrebi za „produženjem sezone“, „previsokom udjelu turizma u BDP-u“, „premalo objekata s 4 i 5 zvjezdica“, o „nekvalitetnim gostima“, „slabim potrošačima“, „premalo aviogostiju“, „nedovoljno Britanaca, Skandinavaca, Rusa, Kineza…“, potrebi „dovođenja bogatih gostiju“, „potrebi dovođenja turista koji troše više od 200,00 Eura po osobi i danu“, o „ potrebi smanjenja broja smještajnih objekata niže kategorije“, „bez izgradnje golf terena neće biti produženja sezone“, „za produženje sezone trebaju nam hotelski kompleksi s 5 zvjezdica“ itd itd… Uvijek ista opravdanja za desetljećima ne dosegnute ciljeve produženja sezone, razvoja selektivnih oblika turizma, funkcioniranje premium ponude i slično.

S obzirom na to da ne njegujemo sustav stjecanja specifičnih znanja i ne školujemo naše turističke djelatnike na visoko razvijenim turističkim odredištima poput Švicarske, Austrije, Bavarske, onda niti izvori informacija o kojima „pjevuše“ vrapci ne mogu biti drukčiji od onih koji se ponavljaju desetljećima. Naprotiv, kada bismo samo kao promatrači na tim istim destinacijama proučavali njihov odnos prema turizmu, ovakvim frazeologijama više ne bi bilo mjesta u hrvatskoj javnosti. Tada bi svaki specijalist radio svoj posao i neprestano usavršavao svoje vještine. Jer bi znao da o tome ovisi njegov uspjeh. A kada bi svatko u svome poslu bio uspješan tada bi sustav turističke ponude bio učinkovit i ne bi bilo vremena ni potrebe za pronalaženje opravdanja zbog čega nisu dostignuti jednom davno zacrtani ciljevi.

Ova naša kolektivna anamneza objašnjava stanje u kojemu se periodički „vrtimo u krug“ i pokrećemo iznova stara pitanja.

Najnoviji primjer vezan je za pokretanje pitanja najprije o turističkoj članarini, zatim o visini boravišne pristojbe pa o načinu plaćanja i raspodjele te konačno o posve novom Zakonu o turističkoj taksi. Postupnim ukidanjem turističke članarine vlada „Kukuriku koalicije“ je započela potkopavanje postojećeg sustava turističkih zajednica a da ni sama vjerojatno nije bila svjesna svih posljedica. Naime turistička članarina predstavlja temelj učlanjenja gospodarskih subjekata u skupštinu Turističke zajednice koju isti i osnivaju. Nestajanjem turističke članarine nestaje i temelj članstva u TZ-u. Pored toga turistička članarina čini osnovni prihod cijelom nizu gradskih i kontinentalnih turističkih zajednica i osnovu pokretanja aktivnosti. Nestankom članarine nestaje i mogućnost poslovanja tih zajednica. No ni tu nije kraj nevoljama. Inicijativa za povećanje iznosa plaćanja boravišne pristojbe razvila se je u cijeli set novih prijedloga koji bi zapravo potpuno promijenili način funkcioniranja sustava turističkih zajednica. Ovakav zahvat „u tkivo financijskih prihoda“ sustava turističkih zajednica u prvi plan postavlja potrebu žurnog preispitivanja modela organiziranja turističkih zajednica na svim razinama – od turističkog društva do Glavnog ureda Hrvatske turističke zajednice. Što je čija zadaća ? Tko razvija i inovira turističku ponudu, tko se bavi promocijom a tko marketingom ? Ili svi rade sve ? I koliko kome treba resursa za izvršenje točno određenih zadaća ? Koliko to košta i kako se financira ? Tko to financira i kome se podnose računi?

Zapravo se moramo (opet) vratiti na početak priče. Nekadašnja društva za poljepšavanje mjesta, kasnije turistička društva, pa turističke zajednice nastale su u mjestu boravka turista sa svrhom poboljšanja uvjeta boravka turista. Novac za tu namjenu prikupljao se je iz boravišne takse (pristojbe). Kurtaxe nije originalan hrvatski izum. Prvi spomen plaćanja datira još iz 1306. godine kada se je počela primjenjivati temeljem Pravilnika za kupanje u termama Baden-Baden. Ova taksa se tretira kao komunalni prihod namijenjen isključivo poboljšanju turizma u mjestu. Iz tog se novca primarno uređuju kupališta, šetališta, biciklističke staze i šetnice ali i organiziraju razna događanja namijenjena turistima poput vođenih pješačkih izleta, financiraju se čak i popusti na komunalni javni prijevoz za turiste i slično. Dakle turistička taksa se „vraća“ turistima koji ju plaćaju na način da se ulaže u poboljšanje turističke infrastrukture.

Viša razina upravljanja turističkom destinacijom događa se u subregiji koju čini više susjednih općina/gradova. Za aktivnosti ove razine turističkih zajednica u navedenim razvijenim zemljama novac se osigurava iz proračuna jedinica lokalne samouprave koje osnivaju ovakvu zajednicu u obliku organizacije komunalnog trgovačkog društva. Tom je društvu zadaća razvijati nove turističke proizvode, pakete ponude koji će privlačiti turiste po određenim tržišnim nišama i sezonama u destinaciju. Regionalna, pak, turistička zajednica se bavi marketingom na način da „povlači“ proizvode iz svojih subregija i marketira ih na tržištu. To također financiraju javnim novcem i novcem od članarina članova koji imaju pravo isticati brand proizvoda i turističku marku regije plaćanjem godišnjih članarina. Nacionalne turističke organizacije su dio sustava vanjskotrgovačke komore, Ministarstva gospodarstva ili Ministarstva turizma (Italija). Ova razina turističke organizacije financira se iz državnog, regionalnih i općinskih proračuna, te manji dio iz komercijalne djelatnosti. Tako je proračun talijanskog ENIT-a 2013. iznosio 18 milijuna Eura, a 2007. čak gotovo 49 milijuna Eura. Država pokriva oko 64% ukupnog proračuna, 5% dolazi iz komercijalnih djelatnosti a ostatak financiraju regije, općine i gradovi.

Ako slučajno niste upoznati s hrvatskim sustavom, moramo reći da se je on temeljno postavio na isti način kao i u navedenim zemljama, međutim kroz vrijeme je doživio velike promjene. Sustav turističkih zajednica teritorijalno je vezan uz jedinice lokalne i regionalne samouprave, financira se isključivo iz boravišne pristojbe i turističke članarine ali kao obvezatno izdvajanje temeljem zakona. Ti se prihodi raspoređuju na način da 65% ostaje u mjestu, 10 % županijskoj zajednici a 25% nacionalnoj turističkoj zajednici. Od onih 65% lokalnim turističkim zajednicama, 30% se uplaćuje na račun jedinice lokalne samouprave.

Što se samih zadaća turističkih zajednica općina, gradova i županije tiče, one su zakonom propisane na gotovo identičan način s razlikom u obuhvatu prostora i subjekata. Opisi zadaća su prilično općeniti pa je teško odrediti pravu zadaću svake pojedine razine zajednice. Hrvatska turistička zajednica ima zadaću nacionalne promocije u inozemstvu ali i stalne edukacije djelatnika iz sustava, stalno istraživanje tržišta, konzultacije sa strukovnim udrugama, koordinacija aktivnosti zajednica iz sustava, razvoj selektivnih oblika turizma, itd.

Zakon o turističkim zajednicama trebao bi različito tretirati i usmjeravati aktivnosti zajednica na lokalnoj razini od onih na regionalnoj pa bi se raspodjela sredstava trebala rukovoditi prema zakonskim obvezama djelovanja. Djelovanje bi pak trebalo biti vezano uz konkretne akcijske planove koji su proizašli iz strategija razvoja turizma. Dakle lokalne turističke zajednice (udružene) trebale bi voditi razvojne projekte zadane akcijskim planovima. Regionalne bi trebale biti zadužene za „paketiranje“ i „marketiranje“ regionalnog proizvoda uključivši i labeling odnosno brendiranje a nacionalna turistička agencija/organizacija bi zapravo trebala biti nacionalna vladina agencija tijesno povezana s vanjskotrgovinskim poslovima i financirana iz javnih proračuna. Djelatnici te agencije bili bi državni dužnosnici.Tada bi svatko radio svoj posao, imao za to osiguran novac, svi bi imali konkretne ciljeve i konkretnu odgovornost.Gospodarski subjekti bi mogli biti članovi turističke zajednice na način da plaćaju članarinu i koriste benefite robne marke i marketinga destinacije i destinacijskih proizvoda. Možda sam otišao predaleko, mnogima se neće svidjeti moja razmišljanja ali nakon odvolontiranih više od 20 godina u sustavu Hrvatske turističke zajednice i Hrvatske gospodarske komore i 28 godina radnog staža u privatnom sektoru kao poduzetnik i istraživač turističkih destinacija, uzimam si za pravo postaviti pitanje iz naslova koje muči svih i o kojemu ovisi dosizanje zacrtanih ciljeva s početka ove kolumne.

Objavljeno

Obiteljski smještaj kao potpora kućnom proračunu

Kada kod nas u Hrvatskoj nešto krene dobro, javlja se tako zvani „copy- paste“ sindrom. Bez puno razmišljanja „poduzetnici“ kreću u zaduživanja i organizaciju iste ponude koja se je pokazala traženom. Nakon nekog vremena , tržište se zasiti a cijene počnu padati zbog „preotimanja“ gostiju, odnosno zbog veće ponude od potražnje.

Slobodno poduzetništvo nije poduzetništvo ako nije inovativno, to se (pre)često zaboravlja ali treba pošteno priznati i da se još uvijek poduzetnici – početnici nemaju gdje obratiti kako bi dobili cjelovitu informaciju o onome što ih čeka pri poduzetničkom pothvatu.

Ovom ćemo prilikom pokušati „baciti bubu u uho“ svima koji razmišljaju o investicijama u turističke smještajne kapacitete, apartmane ili kuće za odmor. Izvorno, ova vrsta smještaja nastala je ustupanjem djela smještajnog kapaciteta postojećih i nadograđenih obiteljskih kuća, no ubrzo se na valu „nekretninskog booma“ počinju graditi i tako zvane „apartmanuše“, apartmanske kuće namijenjene „iznajmljivanju“ , kao i kuće za odmor u kojima vlasnici ne žive već ih isključivo „rentaju“. Ovakvom pristupu u znatnoj mjeri pridonose i posrednici koji trebaju nove objekte i kojima veća ponuda znači postizanje (za njih ) bolje cijene. Naravno, svaki novi objekt se sve bolje i luksuznije oprema kako bi se lakše „prodao“. U svemu tome, onaj temeljni dio, dobre i realne kalkulacije cijele investicije, najčešće izostaje.

Što govore brojke?

Dati ćemo prikaz u Eurima radi lakšeg praćenja. Prosječan stan u izgradnji košta oko 1.000 Eura po m2 , apartman za 4 osobe, s dvije spavaće sobe ima prosječno 70m2. Za potpuno opremanje takvog apartmana potrebno je utrošiti dodatnih 500 E po m2. Potpuno završena „četvorka“ (4+2), košta 100.000 Eura. Prosječan godišnji prinos na uloženi novac u izgradnju i opremanje takvog apartmana kreće se između 5 i 6,5 % od investicije godišnje. Dakle apartman 4+2 može prosječno „zaraditi“ 6.500 Eura godišnje. Ako ste se za iznos cjelokupne investicije kreditno zadužili po kamatnoj stopi većoj od 3%, imate velike izglede naći se u problemima. Naime 6.500 Eura ili 6,5% prinosa je bruto prinos bez odbitka troškova poslovanja. U troškove poslovanja treba uračunati potrošnju električne energije i vode, plaćanje ostalih komunalnih usluga, plaćanje posredničkih usluga, troškove marketinga, tekućeg održavanja i upravljanja nekretninom. Kako god okrenete, taj vam se trošak kreće od 1.000 do 2.000 Eura . Ono što ostane to je neto prihod iz kojega plaćate kreditnu ratu i svoje životne potrebe. U najboljem slučaju vama ostaje 3.000,00 Eura godišnje što nije malo ali nije ni neki „business“. Ako se odlučite sagraditi kuću, ona će sigurno koštati više, ne računajući cijenu zemljišta. Kuća za 6 osoba po današnjim standardima i svom pripadajućom opremom u kući i oko kuće teško može proći ispod 200.000 Eura. Stopa prinosa na ulaganje opet je ista, dakle 5 do 6,5% godišnje. To bi za skromnije opremljenu kuću na prosječnoj lokaciji iznosilo 13.000 Eura. Ovdje su i troškovi veći pa možemo govoriti o neto prihodu od 10.000 Eura. Kada otplatite kreditnu ratu, morat ćete se zadovoljiti s nešto većim „džeparcem“ nego kod apartmana. Naravno ima objekata koji postižu i tri puta veći prihod uz nešto veće troškove poslovanja i nešto viša ulaganja ali kada zbrojite sve što ste uložili prihod opet ne prelazi stopu od 6,5% godišnje.

Kako onda i zašto ljudi ulažu ?

U ovakvu vrstu smještaja – apartmane i kuće za odmor isplati se uložiti ušteđevinu koja će na računu banke skupiti neznatan prinos od kamate a nije više čudo u nekim zemljama da donosi i negativnu kamatu – plaćate za čuvanje novca. Investicija može biti isplativa i ako je omjer vlastitih sredstava i kreditnih sredstava u korist vlastitih ili do omjera 50-50. Ima smisla ulagati beskamatna sredstva, sredstva s kamatom do 2% i naravno, bespovratna sredstva oko kojih se je stvorio mit ali u većini slučajeva će na tome i ostati. Investiranje novca nepoznatog porijekla , špekulativnog kapitala i slično nešto je sasvim drugo što, nerijetko, stvara krivi dojam isplativosti ulaganja.

Sobe, apartmani i kuće za odmor spadaju u dugoročna, generacijska ulaganja

Obiteljsko mikropoduzetništvo u turizmu, obiteljski smještaj, oslanja se na obiteljsku tradiciju i generacijski kontinuitet poduzetništva. Naslijeđeno zemljište, kuće, stanovi prelaze na upravljanje s generacije na generaciju, nadograđuju se, oplemenjuju i na takav način doprinose obiteljskoj ekonomiji. Ovakav model može kroz nekoliko generacija stvoriti visoku novu vrijednost koja će se materijalizirati u obliku malog obiteljskog hotela, pansiona, luksuznog ili „boutique hotela“a onda možda i u brand, lanac hotela , kao što je to slučaj na primjer s Hilton hotelima.

Općenito je turizam niskoakumulativna djelatnost i može biti unosan posao s brzim povratom samo ako je u pitanju lako stečen novac za investicije ili lako stečena, poklonjena , naslijeđena nekretnina koju se uz dodatno manje ulaganje može brzo privesti funkciji.

S druge strane obiteljsko mikropoduzetništvo u turizmu veže ljude uz nekretninu, uz mjesto , uključuje sve članove obitelji u posao, pruža dodatne izvore financiranja troškova života, pomaže ostanku i opstanku ljudi na ruralnom području odnosno na području s niskom razinom drugih gospodarskih aktivnosti. Ovaj oblik mikropoduzetništva u kombinaciji s malom poljoprivrednom proizvodnjom može biti, već i je, najbolji model za očuvanje pozitivne demografske situacije u Hrvatskoj.