Hrvatski turizam i ove godine bilježi pozitivne trendove i
Ide nam dobro ali …
Ovako neobično pitanje u godini kada bilježimo pojačan interes sa gotovi svih ključnih tržišta, čini se suvišnim.
Zaista hrvatskom turizmu pušu povoljni vjetrovi “u krmu”, pa se , i zbog tog razloga, sve vrti oko turizma, turizmom se svi žele baviti, turizam “spašava hrvatsku ekonomiju”. Brojke su iz godine u godinu bolje u svakom pogledu i privlače nove i nove investicije, uglavnom u smještajne kapacitete.
Ipak, staro iskustvo kaže “kada ti ide jako dobro, moraš raditi još više”, odnosno “dobra žetva” nije razlog za “zapuštanje zemlje”.
Tko će raditi ?
Na žalost intenzitet investicija u građevine ne prati u jednakoj mjeri i ulaganje u ljude. Ljudi su trošak. Nužno zlo. Što zbog jedne od najvećih stopa doprinosa na plaću u Europskoj uniji, što zbog pohlepe vlasnika turističkih kompanija, turistički i ugostiteljski radnici u Hrvatskoj imaju prosječno najniže plaće. Onda kada rade, a rade sve manje. Zastupljenost sezonskih radnih mjesta u velikim kampovima i hotelskim kompanijama kroz dvadeset godina višestruko je uvećana. Rad na neodređeno privilegija je tek rukovodećih kadrova, svi ostali bi trebali sa prosječnom sezonskom zaradom od 16 – 20.000 kn živjeti 12 mjeseci. To bi značilo da, u najboljem slučaju, sezonski radnici u turizmu mjesečno raspolažu sa 1.600,00 kn. Da je ovaj iznos i dvostruko veći , još uvijek bi bio daleko ispod hrvatskog prosjeka koji se kreće oko 5.400,00 kn. Plaće u uslužnim djelatnostima, u koje spada i turizam, niže su od prosječnih za više od trećine.
Sve navedeno dovoljno je motivirajuće da stručni i sposobni turistički i ugostiteljski radnici svoju egzistenciju potraže izvan granica RH, u zemljama gdje su ova zanimanja deficitarna ali i cijenjena. Turistička industrija traži hitno donošenje mjera za “uvoz” radne snage. Pitanje je da li bi i te mjere pomogle. Naime sadašnje plaće i uvjeti rada u Hrvatskoj malo kome su atraktivniji od uvjeta u zemljama u koje i sami hrvatski građani odlaze “trbuhom za kruhom”.
Strani radnici kao zaposlenici u stranim tvrtkama na privremenom radu u Hrvatskoj ?
Kada se uspoređuje neto i bruto plaća, prema nekim informacijama, bugarski i rumunjski radnici, na primjer, zaposleni u talijanskim tvrtkama koje obavljaju usluge u Hrvatskoj, ostvaruju bolje plaće kao talijanski zaposlenici nego što bi imali plaću kao hrvatski zaposlenici . Da li to znači da će u vrlo skoroj budućnosti primjerice talijanske tvrtke za čišćenje smještajnih kapaciteta obavljati te poslove za naručitelje iz Hrvatske sa zaposlenicima imigrantima iz Hrvatske ili neke druge zemlje, koji primaju plaću u Italiji ? Taj bi se princip mogao početi primjenjivati i na ostale uslužne djelatnosti ali i u drugim sektorima poput građevinskog …
Neodgovarajući školski sustav kreira neodgovarajuća zanimanja
Ako bi se htjelo brzo djelovati i mijenjati stanje po kojemu kronično nedostaje određenih profila zanimanja a istovremeno “sa faksa na burzu” svake godine seli cijela generacija budućih ekonomskih emigranata, moralo bi se početi od škole. Kurikularna reforma je postala pojam koji nema više nikakve veze sa korjenima problema već predstavlja novi kamen podjele i smutnje među različitim svjetonazorima. Istina je mnogo jednostavnija i duboko bolna. Promjene školskog sustava ne žele upravo oni iz prosvjetnih i akademskih krugova koji se, tobože, zalažu za reforme ali po nekom svom modelu. To čine „sa figom u džepu“ jer znaju da bi u svakoj reformi zapravo izgubili stečene privilegije.
Prosvjeta vrvi nepotizmom, obrazovni programi se kreiraju prema profilu nastavnika, profesora i njegovoj potrebi za očuvanjem svog statusa a ne prema potrebama tržišta. Vanškolski sustav dodatnog učenja , „instrukcija“, narastao je do razmjera velikog obrtaja novca u sivoj i crnoj zoni i odličan dodatni izvor prihoda redovnim nastavnicima i profesorima. Kako u takvom sustavu brzo i uspješno “prekvalificirati” nezaposlene i uključiti ih u svijet rada, stvaranja i zadovoljstva ?
Rentijerstvo istiskuje ugostiteljstvo
Poduzetnici, bili veliki ili mali, ponašaju se onako kako im nalažu zadani uvjeti. Ako se cijeli niz uvjeta “posloži” tako da je složenija ugostiteljska usluga neisplativa ili slabo isplativa, za razliku od čistog rentijerstva, dobiti ćemo rast rentijerstva. To nam se upravo i događa. Među malim poduzetnicima najpopularnija je djelatnost “apartmanija” a među većim poslovnim subjektima “kvazi mobilna apartmanija”. Lijepo uređeni smještajni kontejneri sa dva ukrasna kotača, zauzimaju hektare zemljišta uz more u prostorima koji su nekoć bili kampovi a danas su zapravo poluurbanizirane zone koje sve više sliče na apartmanska naselja. Istovremeno stalno niču nove “apartmanuše”, u naravi stambene zgrade , koje se nazivaju vilama, urbanim vilama i sličnim ukrasnim nazivima u pokušaju sakrivanja običnog rentijerstva.
Usluge poput noćenja sa doručkom, polupansiona, pansiona, postaju prava rijetkost. Turizam je, i trebao bi biti, puno raznovrsniji a kvalitetno bi ugostiteljstvo trebalo biti stimulirano više od rentijerstva. Zašto je to važno ? Opet zbog ljudskog faktora. Kada se nešto iznajmljuje usluga koju pružaju stručni i uljudni ljudi nije bitna. Bitan je predmet najma. Ako se bavimo ugostiteljstvom onda je bitan i naš osmjeh i naš doma ispečeni kruh, svježe kiflice za doručak,čaj od ubranih trava, domaći med sa kaduljinih polja, jogurt iz susjedne mini mljekare i slično. Tek tada se cijeni ugostiteljska struka i vještina.
Doživljaj destinacije kroz sva čula
Stručnjaci kažu da se najdublje urezuje u mentalnu mapu miris, onda okus, opip, zvuk i tek na kraju slika. Za dojmljivu priču bitno je ponuditi doživljaj kroz sva čula i onu treću dimenziju – dušu. To može dati samo čovjek koji je pravi domaćin, ugostitelj, druželjubiv, ponosan na svoju kulturu, pristojan, nenametljiv, uslužan. Ako gubimo takve ljude onda gubimo i intenzitet cjelovitog doživljaja destinacije. Kvaliteta “Made in HR” turizma postaje upitna…
Uzalud nam sve strategije ako nismo dosljedni u provođenju
Moje iskustvo sa ustrajnošću u provođenju akcijskih planova i projekata u Hrvatskoj uglavnom nije dobro. Plan se napravi, pompozno se najavi, dvije tri godine se radi, postižu se prvi rezultati i onda sve stane. Zastoji se događaju zbog promjene vlasti, jer su takve promjene obilježene sa napuštanjem svih projekata prethodnika, zbog zamora koji se javlja kod ključnih osoba u provođenju nekog projekta, zbog konformizma ili obične lijenosti. Gube se mjeseci i godine u održavanju privida o dosegnutim ciljevima i izbjegavanju priznanja da problem postoji.
Problem se počinje rješavati kada je prekasno, kada kulminira. Djelom se to događa i zbog stava političke elite da svako priznanje problema znači i politički poraz.
Tako je i sa problemom “ljudskih resursa” u hrvatskom turizmu koji se “iza brda valja”.
Hoće li nas “poklopiti” već ove godine ili iduće, to će pokazati vrijeme, ali učinci ovog problema već se osjećaju poput prve kiše koja najavljuje neveru.
Očito će svatko morati, kao i do sada, brinuti o svom “kišobranu”, snalaziti se kako god zna i umije. Sustavnog “razvedravanja” još uvijek nema na horizontu.
Nedo Pinezić