Grad Zagreb protiv kratkoročnog najma
Objava zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića o podizanju poreza na nekretnine na najvišu razinu za prazne stanove i one koji se kratkoročno iznajmljuju privukla je veliku pozornost i produbila neka pitanja.
Razlika između “punih” i “praznih” stanova
„Puni” stanovi u kratkoročnom najmu, gdje se plaća sve – od trošenja energenata do potrošene vode, zbrinjavanja otpada, poreza na dohodak, turističke pristojbe, članarine; gdje se generiraju poslovi čišćenja, popravaka, servisiranja a koji zapošljavaju ljude, gdje borave ljudi koji troše svoj novac u gradu kod ugostitelja, trgovaca, taksista…gdje se ostvaruje drugi dohodak koji se opet troši u tom istom gradu za potrebe domaćinstva i tom se potrošnjom također održavaju radna mjesta u mnogim djelatnostima… porezno se izjednačuju s potpuno praznim stanovima.
Potpuno prazni stanovi ne doprinose ekonomski ni približno kao oni u kratkoročnom najmu zajednici u kojoj egzistiraju ali ih je gradska vlast Zagreba izjednačila poreznim tretmanom.
Opravdanje za ovakvo izjednačavanje „oročenja novca kroz kupovinu nekretnine“ koja se ne koristi s turističkim najmom nekretnine tumači se poticanjem prelaska praznih stanova i onih u kratkoročnom najmu u status stanova u dugoročnom najmu. Ovdje se potpuno nekorišten stambeni fond koji se broji u desecima tisuća stanova izjednačava s 4.200 stanova u kratkoročnom najmu.
“Brigo moja pređi na drugoga”
Pri tome gradska vlast sama nedovoljno čini na investiranju u stambeni fond koji treba biti u vlasništvu Grada kako bi mogao utjecati na priuštivost stanovanja.
Silom poreza i zakona nastoji se privatne vlasnike “natjerati” na dugoročni najam i to po cijenama koje se vlastima čine prihvatljivima što je nespojivo sa zakonitostima tržišne ekonomije. Pri tome se na netržišni način zapravo potpomaže fondovske investitore u hotele i mješovite resorte, stambene blokove. Uništavanjem konkurencije, Zagrepčana koji pružaju uslugu smještaja turistima u malim objektima, stvara se bolja tržišna pozicija velikim objektima. Hoteli će imati najveću izravnu korist od uništavanja malih iznajmljivača.
Kad se već spominje nedostatak priuštivih stanova onda treba jasno komunicirati o čemu se zapravo radi.
Priuštivo stanovanje je očito izvantržišna kategorija. To znači da je ono vezano uz brigu opće države za financijski srednji i niži sloj stanovništva. Na žalost takav model još uvijek ne funkcionira. Stambeno zbrinjavanje svojih djelatnika provodila su nekada velika državna poduzeća, državne službe. To je bila neka vrsta priuštivog (socijalnog) stanovanja. Taj je model napušten, nije stvoren novi (iako se pomalo vraća za “uvezene” radnike) i stanovanje je prepušteno tržištu.
Hrvatska je “širom otvorila vrata” nekretninskim ulaganjima ne pitajući za porijeklo novca i time omogućila stvaranje ” nekretninskog financijskog balona” koji je podignuo cijene nekretninama na nerealno visoke razine. Na drugoj strani nema društvenog, socijalnog programa stanovanja za platežno niže slojeve društva.
Očit je nesrazmjer politike omogućavanja investitorima da grade i prodaju, za većinu hrvatskih građana nepriuštive nekretnine, a da takva politika na drugoj strani ne koristi porezni prihod takvog nekretninskog uzleta za stambeno zbrinjavanje vlastitih građana po priuštivim uvjetima.
Opća država (općine, gradovi, županije i središnja država) na svim svojim razinama nastoji ovaj problem rješavati “preko imovine” prvenstveno domicilnog, kreditno zaduženog stanovništva koje kratkoročnim najmom popunjavaja „rupe“ u kućnom budžetu.
Čini se da je Hrvatska pod snažnim utjecajem nepravednih trendova u nekim zemljama EU koje štite investicijski kapital na uštrb domicilnog stanovništva. U tome prednjači Španjolska i njihova politička stranka “Podemos” („Možemo“).
www.nedopinezic.com