Ministarstvo turizma priprema jos jedan zakonski paradoks: zele zaustaviti legalizaciju turistickog prometa, odnosno omoguciti zaustavljanje “kategorizacije”. Razlog je , navodno, opterećenje infrastrukture u pojedinim turističkim odredištima i odlazak stanovnika zbog turizma.
UKINULI SMO ODREDBE PLANIRANJA IZ BIVŠE DRŽAVE I POSIJALI NERED
Ako zelimo biti posteni i objektivni onda moramo sagledati ono o cemu raspravljamo sa vise strana. Osnova pametnog planiranja je (trebala biti) vezana uz stalno stanovnistvo u turistickom mjestu. Da je to tako bilo onda bi prostorno planiranje i dozvola gradnje bili vezani uz prebivaliste investitora. Isto se odnosi na kupoprodaju stanova/nekretnina gdje bi kupci bez prebivalista (a svatko moze prijaviti svoje prebivaliste u mjestu vlasnistva stana)placali znatno visi porez na kupoprodaju od kupaca sa prebivalistem (svicarski model). Također gradnja kuca za slobodno vrijeme (vikendica) bila bi ogranicena prostorno, etazno, volumenski, dizajnom (kao sto je to bilo u bivsoj drzavi).
LJUDI IDU ZA POSLOM
U planiranju razvoja i stanogradnje (valjda) treba uzeti u obzir i mogucnosti zaposlenja stanara u realnom sektoru (osim ako nece svi biti zaposleni u javnom sektoru koji moze bujati u nedogled). Ako pak svega toga nema onda imamo sto ? Kaoticnu situaciju u prostornom planiranju, trgovini nekretninama pa konacno i u neuskladjenosti javne infrastrukture sa odobrenim, planiranim i izgradjenim stambenim kapacitetima.
GDJE SU NESTALA RADNA MJESTA ?
U periodu od desetljeća i pol u Hrvatskoj je “nestalo” svako 7. radno mjesto. U tom smo periodu izgubili 144.000 aktivnih stanovnika. Samo u Dalmaciji je “ugašeno” 60.000 radnih mjesta. Kada govorimo o radnom mjestu mislimo na zaposlenje “na neodređeno”. Bez takvog statusa mlad čovjek je kreditno nesposoban, ne može plaćati stanarinu, ne može se stambeno zbrinuti. Može biti samo “sezonski stanovnik” turističkog mjesta zaposlen na sezonskim poslovima u turizmu sa boravkom u “hostelu za personal”. Sve druge mogućnosti su nestale u vihoru rata i poraća. Lista propalih tvrtki je impozantna a “nova industrija” nije zaživjela. Problem depopulacije je vezan uz mnoge druge okolnosti, turizam je najmanje “kriv”. Dapače, u jednom dijelu još uvijek daje svoj skroman pozitivan doprinos. Veže ljude za mjesto u kojemu mogu ostvariti prihod od turizma. Pitanje je do kada ?
“KATEGORIZACIJA” STANOVA JE ČIN LEGALIZACIJE POSTOJEĆEG PROMETA U TURISTIČKI ATRAKTIVNIM MJESTIMA
Kategorizacija ? Ona nije nikakvo stvarno sredstvo regulacije navedenih problema. Stanovi se grade i kupuju da bi u njima netko boravio. Privremeno, povremeno ili stalno. Ne grade se i ne kupuju da bi zjapili prazni. Ako su kategorizirani onda ce oni koji u njima borave biti evidentirani kao turisti a vlasnici ce placati turisticku pristojbu, porez na dohodak i turisticku clanarinu. Osim toga vlasnici će moći legalno surađivati sa turističkim agencijama, agencijama za čišćenje i održavanje, zapošljavati sezonsku ispomoć…Znači kreirati će legalna radna mjesta u potpornim djelatnostima. Takav, “kategorizirani”, smjestaj je takodjer dostupan nadzoru turisticke inspekcije, Gospodarskog inspektorata. Ako nece biti “kategorizirani” onda ce oni koji borave u tim stanovima biti u statusu vlasnika i njihovih prijatelja, podstanara i njihovih prijatelja. Oni nece biti evidentirani kao turisti a vlasnici tih stanova nece placati pristojbu, porez, clanarinu niti ce u takvim stanovima biti moguc nadzor turisticke inspekcije. I svi ostali poslovi vezani za takve stanove neće biti “vidljivi” niti evidentirani.
Jedina korist od smanjenja broja kategoriziranih stanova biti ce za investitore kojima ce se “otvoriti” mogucnost izgradnje novih, boljih, ljepsih turistickih kapaciteta umjesto onih koji su “dekategorizirani”. “Na papiru” će nedostajati komercijalnih turističkih kapaciteta.
STALNI STANOVNICI NAPUŠTAJU POVIJESNE CENTRE VEĆ DESETLJEĆIMA
Broj stalnih stanara u povijesnim centrima turistickih mjesta se nece povecati zbog neadekvatnosti stanova za zivot po suvremenom standardu i zbog nestajanja radnih mjesta u blizini mjesta stanovanja. U povijesnom centru turistickog mjesta mogu zivjeti samo stanovnici koji su poslom vezani za istu zonu, osobito ako rade dvokratno, stariji ljudi koji nemaju mogucnost ili ne zele napustiti svoj dom. Svi ostali odlaze na periferiju gdje mogu ostvariti bolji standard stanovanja. Taj se trend dogadja u svim gradovima pa je zamjetan povecani broj stanovnika u perifernim naseljima gradova poput Rijeke koji nisu niti priblizno “turisticki” kao Zadar, Split, Dubrovnik… Viskovo “na rubu Rijeke” je najveca i najmladja opcina u RH, Kostrena pored Rijeke takodjer raste. Povijesni gradici u centralnoj Istri su napusteni daleko prije pojave turizma u tim mjestima. I samu Veneziu, njen strogi centar, napustilo je 40.000 stanovnika još pedesetih godina proslog stoljeca. Istovremeno su se povecala naselja poput Mestre-Marghere gdje se preselila teretna luka i industrija… Cak 60% stanova u povijesnom centru Venezie je proglaseno neodgovarajucima za danasnji standard zivota. Dubrovačka povijesna jezgra također nije izuzeta od ove pojave.
POVRŠNOST STVARA NOVE PROBLEME
Da ne duljim, mjera “dekategorizacije” je “bacanje prasine u oci”. Tom se mjerom nece rjesiti ciljani problemi, dapace producirati ce se novi, jos veci. Pri tome ce se pokrenuti novi ciklus izgradnje, nova, krupna “betonizacija” obale, iseljavanje stanovnistva i (ras)prodaja hrvatske “nafte” (obale).
nedopinezic.com