ZASTRAŠIVANJE TURISTA
Kada mi je Tim Clancy, stručnjak za planinski turizam i održivi i odgovorni razvoj turizma poslao kratku video reportažu iz Španjolske o novoj pojavi demomstracija protiv turizma i turista, prvi sam se puta susreo sa pojmom „turizmofobija“. Moram priznati da uradak djeluje pomalo zastrašujuće. Glavni epicentri neprijateljstva prema turizmu i turistima su Barcelona i Mallorca. Prosvjede predvodi ekstremna ljevičarska organizacija Arran. Pored demonstracija na kojima se uzvikuju parole i nose transparenti protiv turista i turizma, zabilježeno je i nekoliko incidenata: bacanje dimnih bombi u restoran, prepad na turistički autobus, zastrašivanje turista od strane maskiranih demonstranata, režu se gume na biciklima turista… Neugodno, neprijatno i u kombinaciji sa nedavnim terorističkim napadima u Španjolskoj možda i pogubno za turističku budućnost nekih destinacija poput Barcelone.
OGROMNI HOTELSKI KAPACITETI
Neki mediji su se požurili za sve optužiti Airbnb, jer je umnogostručio ponudu kapaciteta za najam u privatnim stanovima, kućama. Zanimljivo je da se od mnoštva OTA platformi proziva samo Airbnb. Međutim glasnogovornik demonstranata Pau Pico je naveo drugi razlog za stvaranje „turizmofobije“: „Želimo zaustaviti uništavanje prostora i eksploataciju radničke klase od strane hotelske industrije“. U Barceloni koja ima 1,5 milijuna stanovnika samo Booking.com nudi smještaj u 303 hotela. Isti portal nudi smještaj na Mallorci u 382 hotela, 20 resorta, 12 hostela, 90 apartmana, 6 vila itd. Mallorca i Barcelona zajedno imaju više hotelskih kapaciteta od cijele naše zemlje. Cijela Hrvatska ima oko 600 hotela
VISOKA STOPA NEZAPOSLENIH MLADIH
Paradoksalno zvuči da jedna od turistički najrazvijenijih europskih zemalja ima i jednu od najviših stopa nezaposlenih mladih ljudi u dobi do 25 godina. Veliki broj mladih Španjolaca u potrazi za boljim životom odlazi iz Španjolske, prije Brexita prvenstveno u Veliku Britaniju a sada je Njemačka destinacija broj jedan. Razlog je jednostavan – turistička industrija nudi najčešće mogućnost tek sezonskog zapošljavanja. Ako se i radi u turizmu, plaće su male uz puno prekovremenog rada u teškim uvjetima. Loši utjecaji turizma na život lokalnog stanovništva gomilaju se godinama, desetljećima te jednom kada prekorače granicu izdržljivosti – javlja se „turizmofobija“.
OGRANIČENJA, RAST SIVE ZONE I NOVA NEZADOVOLJSTVA
Barcelona je već uvela moratorij na izdavanje dozvola za gradnju novih hotela ali u nedostatku kapaciteta i ulagačkih prilika, investitori zakupljuju i kupuju stanove te ih, na crno, nude turističkom tržištu. Uzurpirani stambeni kvartovi, stambene četvrti okupirane bučnim turistima, novi su razlog nezadovoljstva lokalnog stanovništva. Gradonačelnica prijeti drakonskim kaznama, pokrenuli su tužbu prema Airbnbu, donose uredbe sa zabranama najma stanova turistima, ali ništa nije utjecalo na smanjenje prometa do terorističkih napada i demonstracija protiv turista. Barcelona je jednostavno previše popularna, svi je žele doživjeti, godinama je bila među 10 top destinacija u svijetu. Konačno „turizmofobija“ i terorizam rezultiraju smanjenjem potražnje i padom cijena u svim vrstama smještaja. Ako se nastavi ovaj negativan proces, on bi mogao potaknuti nova nezadovoljstva svih onih koji su usmjerili svoj posao na usluge vezane uz masovni dolazak turista .
„TURIZMOFOBIJA“ U HRVATSKOJ
U špici ove turističke sezone neki su mediji u Hrvatskoj, potaknuti valjda vijestima iz Španjolske, pokrenuli priču o prevelikom udaru turista na našu obalu čime se stvaraju neželjene gužve, problemi u funkcioniranju infrastrukture i za sve optužili – obiteljski smještaj. Obiteljski smještaj u Hrvatskoj , kao i Airbnb u Španjolskoj, izmaknuli su, navodno, kontroli i glavni su razlog prevelikom broju turista koji remete normalno odvijanje života u našim turističkim mjestima. Kroz medijske spinove apelira se na zaustavljanje rasta kapaciteta u obiteljskom smještaju, moratorij na nova rješenja o kategorizaciji i slične poteze do trenutka kada će hotelski kapaciteti postati prevladavajuća vrsta smještaja . Prema takvom prijedlogu valjalo bi izgraditi 200.000 postelja u oko 200 hotelskih resorta i istovremeno „maknuti s tržišta“ isto toliko postelja u domaćinstvima. Nešto više od 30.000 domaćinstava trebalo bi prestati ugošćavati goste. Kampovi koji mogu primiti i do 10.000 turista u jednom danu, za sada, nisu predmet medijskog „propitivanja“ opravdanosti postojanja. Nastojanja koja žele hrvatsku obalu pretvoriti u španjolsku, nisu nikakva novost. Za to se već duže vrijeme zalažu združeni domaći i strani konzultanti, igrom slučaja baš iz Španjolske i to iz Barcelone.
AKO NEMAŠ JASAN CILJ – SVAKI PUT JE DOBAR
Postavljanje turizma na mjesto neovisne industrije koja se promatra isključivo kroz profitne naočale, najčešća je greška ekonomskih planera. Turizam ne treba biti cilj već sredstvo za postizanje cilja – boljeg životnog standarda lokalnog stanovništva. Čini se da je još u vrijeme diktatora Franca u Španjolskoj postavljen temelj ovom prvom načinu razvoja turizma koji je godinama nekontrolirano bujao i nagrizao samoga sebe. „Veliki promet – mala zarada“, rekli bi oštari a lokalno stanovništvo svedeno na sezonce i statiste pritisnuto brojnim komunalnim problemima, reći će da nema koristi od takvog, do jučer i za nas u Hrvatskoj primjernog, turizma. Sve je očitije da centri moći Hrvatsku gledaju kao idealnu poziciju za gradnju svih vrsta rezidencija za provođenje slobodnog vremena. Veliki novac bježi iz politički nestabilnih i nedemokratskih zemalja i traži svoje utočište na prostoru gdje bi se brzo oprao pa čak donio i profit. Računicu remete „domorodci“ koji su se drznuli u svoje domove primiti turiste i to na legalan način pa se izgradnja novih smještajnih kapaciteta ne uklapa baš najbolje u planerske tablice. Cilj politike koja bi planirala uvođenje više stope poreza na nekretnine za stanove i kuće koji se legalno iznajmljuju i koja bi putem „rekategorizacije“ „izbacila iz igre“ desetke tisuća domaćinstava, sigurno ne bi bio demografska obnova, podizanje standarda života lokalnog stanovništva, ostanak mladih ljudi u Hrvatskoj u domovima svojih predaka. Za takvu politiku bi se moglo reći da je promašila glavne ciljeve opstanka naroda koji nestaje sve bržim tempom. Ili bi cilj bio ubrzanje oslobađanja Hrvatske od njenih građana ? Nadam se da takva politika neće zaživjeti i da Hrvatska neće biti dovedena u stanje stvarne „turizmofobije“ na španjolski način.