Priznajem, motivirao me Šprajc : Snijeg – problem ili prilika ?

Moram priznati da sam malo oklijevao oko pisanja ovog osvrta. U medijima se i ove godine “proziva” oko 200.000 Hrvata koji idu na skijanje i to u inozemstvo. Po jednima je to pokazatelj da nam je još uvijek previše dobro, po drugima da Hrvatska nema samo 100 imućnih obitelji već mnogo, mnogo više. Na koncu sam odlučio priznati: i ja sam taj koji sa svojom obitelji, kao dio te  „elite“ ide na skijanje u inozemstvo. I tako smo umjesto nezanimljivih statističkih udjela od 1.400.000 Hrvata koji su kao turisti proveli ljetovanje na hrvatskom moru, postali dio mnogo zanimljivije mase od 200 000 Hrvata koji su se odlučili za zimovanje u Austriji.

Saalbach – Hinterglemm je gradić u okrugu Zell am See, regiji Pinzgauer u Saveznoj pokrajini Salzburg, njenom zapadnom dijelu, tik „pred vratima Tirola“. Salbaška dolina prostire se u smjeru istok – zapad i dobro je zaštićena od južnih vjetrova što pogoduje dobrim uvjetima za dugu sezonu skijanja. Dolina je obrubljena Kitzbilškim Alpama s najvišim vrhom Hockhkogel – 2.249 m/nm. Saalbach se prvi puta kao naselje spominje 1222. godine a 1489. dobiva povelju sajamskog grada. Siromašan alpski poljoprivredni gradić imao je početkom 20. stoljeća nešto manje od 1.000 stanovnika.

Prosperitet počinje dolaskom prvih turista, 1945. godine. Pedesete i šezdesete godine prošlog stoljeća obilježene su razvojem skijaškog sporta i zimskog turizma u Alpama koji dodatnu akceleraciju dobiva u sedamdesetim i osamdesetim godinam razvojem suvremene tehnologije za transport skijaša, uređenje staza, skijaške opreme i obuće…

1987. godine Saalbach se udružuje s Hinterglemmom u jedinstvenu općinu a za Svjetski skijaški kup 1991. objedinjen je skijaški resort Saalbach-Hinterglemm s Leonbergom.

Danas sustav ima 200 kilometara uređenih skijaških staza opremljenih s 55 vučnica i 470 snježnih topova. Broj stanovnika dostigao je brojku od 2.871, od čega su njih 86% Rimokatolici, 5,5 %  Pravoslavci, 2,6% Evangelisti, 1% Muslimani, 1% otpada na sve ostale vjeroispovijesti a 3,3 % se izjašnjavaju kao ateisti.

U osnovi se razvojna priča u svojim počecima ne razlikuje bitno od sličnih priča u malim obalnim i otočnim sredinama u Hrvatskoj. Do onog trenutka kada je kod nas nositelj ponude postala Država (bivša), a u Austriji se je nastavilo razvijati privatno poduzetništvo vođeno jasnom vizijom nacionalnih i lokalnih vlasti.

Smjestili smo se u pansionu Patis, tek stotinjak metara udaljenom od polazne stanice žičare. Pansion je izgrađen 1973. godine i do danas je ostao – isti. Isti namještaj od masivnog drva, gizane tuš kade, wc školjke opemljene „crnim daskama“… kao da je vrijeme stalo. Sve tada napravljeno i danas izgleda kao da je novo. Namještaj je izuzetno kvalitetan, sve je besprijekorno čisto. Polupansion u dvokrevetnoj sobi košta 42 eura po osobi u ovoj, našoj, nižoj sezoni. U obližnjem hotelu sa 4 **** polupansion košta 150 eura po osobi i danu. Naravno da je taj hotel neusporedivo luksuzniji od našeg skromnog pansiona. Ali mi smo došli skijati, baš kao i Rumunji, Poljaci, Mađari i mladi Austrijanci smješteni u istom pansionu, i sve što nam treba je čist i uredan smještaj s korektnim doručkom i večerom. To smo i dobili.

Kada naši stručnjaci izrađuju algebre prosječne potrošnje turista po danu onda veći dio te formule počiva na smještaju. Tako turisti u Dubrovniku prosječno potroše više nego u Lovranu zbog više cijene smještaja. Van smještajni dio potrošnje zapravo počiva na procjeni ili na iskazu samih turista. Teško da se može osim osnovnih životnih potreba, poput kreveta i obroka, u formulu ubaciti još neki unaprijed prodani sadržaj. Na skijanju se uz smještaj nadodaje i karta za žičaru koja za 7 dana košta odraslu osobu 220 eura. S tom kartom možete koristiti i besplatan prijevoz skijaškim autobusima koji redovito povezuju smještaj s polaznim stanicama žičara. Dakle 7 polupansiona + sedmodnevna ski karta po osobi dođe 514 eura. Ako se tome doda još 15 eura po osobi za jedan obrok dnevno i još toliko za pokoje piće, na navedenu sumu treba dodati još 210 eura što već zajedno čini 724 eura po osobi za 7 dana. Ali obzirom da smo mi Hrvati i da ili idemo na odmor „kako treba“, ili ostajemo doma, sedmodnevni prosječni skijaški odmor možemo slobodno računati na bazi 1.000 eura troška po osobi, računajući i trošak puta. Dakle bilo bi to, prema navedenoj statističkoj algebri, 142 eura potrošnje po turistu dnevno. Pod uvjetom da ne pokleknete pred ponudom nekog od mnogobrojnih dućana i butika.

Zamislite da se kod nas u pretplati može kupiti npr. sedmodnevna  karta za vožnju udobnim brodovima i autobusima od otoka do otoka a da su te veze ljeti češće i brže… Možda bi i naša prosječna potrošnja po gostu odskočila od elementarnog minimuma…

Austrijanci su dakle već odavno shvatili da se turizam ne svodi samo na krevet i tanjur. Smještajna ponuda je šarolika, pristupačna svačijim zahtjevima uz čvrsto pravilo vrijednosti za novac. U Austriji se uvijek dobije točno ono što se plati. Vrlo je jasno zašto je nešto skuplje ili jeftinije. Tu zabune nema. Sadržaja ima u svim godišnjim dobima zaista mnogo. Uz navedene skijaške kapacitete, gotovo svaki hotel ima i svoj wellness centar, postoji i gradski bazen, posebna skijališta za djecu, snowboard parkovi…

U proljeće se mijenja sadržaj na istom prostoru pa do biciklističkih i pješačkih staza, visećih mostova i adrenalinskih parkova žičare prevoze bicikliste, šetače i avanturiste.

Po  alpskim visovima raspoređena su planinska skloništa – bajte, zapravo potpuno opremljeni ugostiteljski objekti uređeni u tradicionalnom alpskom stilu. Svaka bajta zanimljiva je na svoj način, a nama je najzanimljivija bila bajta-muzej na 2000 metara nadmorske visine. U ovu je kameno-drveno zdanje smještena stara mini elektrana, kovačnica, mini muzej nužnika… Zamislite, u muškom wc-u iza prozirnog stakla pisoara nalazi se izlog s muzejskim primjercima urinarnika… Originalniju ideju teško je i zamisliti.

U pojedinim bajtama nastupaju zvijezde „Alpskih narodnjaka“ – Oberkreinera, negdje pak nastupaju njihove prsate folk-pop zvijezde u usponu ali ima i originalnih performansa na alpskom rogu, dijatonskoj harmonici i slično.

Da Hrvati često ne prezaju biti „veći katolici od Pape“ najslikovije smo se uvjerili kroz način organizacije pušenja u lokalima. Znamo kako je tekla akcija u Hrvatskoj. U Austriji su odlučili da nema pušenja gdje i kad se jede. Tako u istom lokalu ne smijete pušiti npr. do 16 sati (na stazi) ili do 21 sat (u mjestu) do kada radi kuhinja. U 16 h, odnosno u 21h se iznose pepeljare na stolove, kuhinja se gasi i pušenje je dozvoljeno. Gotovo svaki ugostiteljski objekt nekoliko puta dnevno mijenja svoju ponudu. Do podne doručci, od podne do 16 h ručkovi, od 16 do 18 h zabava nakon skijanja i prije večere, od 18 do 21h večere, od 21h disko…

Apres ski (franc. „nakon skijanja“), originalan je način zabave u vremenu od zatvaranja žičara (16 h) do početka večere (cca 19 h). Mnogobrojnim skijašima nudi se vesela atmosfera podgrijana živim muzičkim ritmovima i domaćim alkoholnim pićima na stazi, u ugostiteljskim objektima, na šankovima uz hotele… U kratkom vremenu i eksploziji dobrog raspoloženja nakon skijanja ostvaruje se dodatna potrošnja „po glavi turista“.

Nadamo se da će i na hrvatskom Jadranu nakon skromnih pokušaja zaživjeti „Apres swimm“ poslije cijelodnevnog kupanja u vremenu od 16 do 19 sati.

Već je opće poznata stvar da je alpsko skijanje više od nacionalnog austrijskog sporta. Austrijanci puno ulažu u sportaše ali još više ulažu u natjecanja koja se u svjetskom skijaškom kupu povremeno sele po skijaškim resortima u cilju promocije alpskog zimskog turizma. Stalni medijski fokus na natjecanja u jeku skijaške sezone znatno doprinosi medijskoj promociji austrijskog zimskog turizma. Iznimno dobro usklađeni sportski događaji sukladni sezonskoj turističkoj ponudi, austrijski su marketinški patent. Nakon skijaške sezone na red dolazi brdsko-biciklistička u kojoj se također događaju brojna sportska događanja vezana uz brdski biciklizam. Sportska natjecanja međutim dolaze na red tek nakon pune funkcije turističke infrastrukture tematski vezane uz ta natjecanja. Ovdje, na žalost, nemožemo povući usporedbu s hrvatskim turizmom. Kod nas se uglavnom produciraju skupa sportska događanja koja nemaju svoj nastavak kroz komercijalne turističke aranžmane. Hrvatski sportaši svjetskog kalibra nemaju mogućnosti promovirati turističke sadržaje sukladne sportu kojim se bave.

Nedavni prijedlog za uvođenjem još jednog neradnog dana u sklopu Novogodišnjeg praznika koji bi imao za cilj ostvarenje većeg broja noćenja hrvatskih državljana u aranžmanima dočeka Nove Godine možda djeluje simpatično. Ipak austrijski primjer pokazuje promišljeniji način poticanja vansezonskog turističkog prometa na način dobitka za svih. Pomno formirane sezone imaju cilj privlačenja pojedinih ciljnih skupina turista. Tako su zimski školski praznici podijeljeni u tri dijela – Božić, Nova Godina do Tri Kralja i karnevalski tjedan u veljači. U tim terminima cijene su više (druga polovica prosinca do 6. siječnja, tri tjedna veljače). Od 6. siječnja pa do konca mjeseca cijene su niže i prilagođene turistima „Nove Europe“ ali i organiziranim dolascima učenika austrijskih i njemačkih osnovnih i srednjih škola. Naime, u programu obrazovanje rezerviran je tjedan dana školskog programa „u prirodi“ u kojem svaki učenik osnovne i srednje škole zimi uči skijati u austrijskim Alpama ili početkom ljeta plivati u jezerima južnih pokrajina ili planinariti u Alpama. Ovaj se sedmodnevni program proteže kroz cjelokupno školovanje austrijskih i njemačkih škola pa tako ovih dana skijališta vrve djecom i omladinom svih uzrasta koja stječu nove, korisne vještine, a austrijski turizam dodatni poticaj u „nižim sezonama“. Naravno da su cijene ovih aranžmana povoljnije od klasičnih komercijalnih ali volumen prometa je značajan. Kada bi se kojim slučajem hrvatski školski sustav na sličan način usklađivo s potrebama hrvatskog turizma, vjerovatno bi i hrvatski učenici dobili priliku naučiti skijati na Petehovcu, Platku, Sljemenu ili mogućim novim malim skijalištima tijekom zime, nakon praznika ali i plivati na Jadranu početkom lipnja prije ljetnih ferija. Tada ne bi bilo potrebe za uvođenjem dodatnih neradnih dana u cilju povećanja turističkog prometa u „niskim sezonama“ u planinama i na moru.

Pa tako i turizam uz poljoprivredu „drže“ obiteljski hoteli, pansioni, seljačka domaćinstva ili pak obiteljski smještaj u apartmanima i kućama za odmor kao dodatna djelatnost uz redovan posao. U ugostiteljstvu rade cijele obitelji od djedova i baka do unuka, braće i sestara. Porez na dohodak se plaća paušalno a PDV je 10 % za sve vrste ugostiteljskih usluga. Na taj način poslovanje je maksimalno pojednostavljeno a u 15 godina povremenih boravaka u Austriji NIKADA nigdje nisam sreo nikakvu inspekcijsku kontrolu koja bi djelovala pred gostima na način kako je to uobičajeno kod nas. Zato nema napetosti ni nervoze. Posao predstavlja dugoročnu egzistenciju za stanovništvo, edukacijom i tehnologijom te učinkovitim sustavom upravljanja kvalitetom postiže se visoka razina usluge. Gost je najvažniji u svakom smislu, on je i glavni „inspektor“ čije primjedbe danas u eri digitalne tehnologije mogu djelovati pogubno. Na koncu, bili smo zadovoljni svojim aktivnim odmorom u planinama koji za nas s 0 metara morske razine poticajno djeluje na obnovu crvenih krvnih zrnaca. I to bi trebao biti dio priče o poticanju vansezonskog turizma u planinama u koju bi se pored školstva moglo uključiti i zdravstvo. No o takvim njemačkim iskustvima  jednom drugom prilikom.